ODLAZEĆI vlakom u posjet rodbini, u zadnjoj minuti polaska sjedam na svoje nerezervirano mjesto. Po staroj navici, vlak je kasnio. Razmišljam kako ću slijedeći put definitivno uračunati kašnjenje vlaka u raspored polaska prema kolodvoru, jer je kretanje vlakova na vrijeme, u našoj državi postalo iznimka. Preko puta mene sjeo je neki starac, naizgled puno mlađi nego što se ispostavilo da ima godina.

Nismo još ni krenuli, a on je počeo pričati o sebi. Ispričao mi je svoju životnu priču, kako sad živi i koji su mu planovi. Njegove riječi su imale određeni smirujući ritam mom uhu, kao da sam, ulaskom u vlak, kročila u neko drugo, mirnije, sporije i sretnije vrijeme. Podsjetio me da jednostavan život može biti jako lijep. Da žurba i stres koji si ljudi većinom sami nameću, posebno stanovnici velikih gradova, zapravo samo oduzimaju minute sretnog života.

Promatrajuću ljude pitam se kad je trenutak da se živi – sad, ili ga moramo unaprijed zapisati i dogovoriti?

Zaista, svaki put kad smo u velikom gradu počnemo brže hodati, brže misliti, brže smišljati kraće putove do našeg odredišta, kraće se zadržavati s dragim ljudima na kavi, i stalno gledamo u sat, čak i kad smo u turističkom obilasku. Zastanemo li ikad na trenutak, pa se osvrnemo, pogledamo kako izgledaju ljudi, ulice, fasade, parkovi? Usporimo li ikad, ili čak, na iznenađenje užurbane rijeke ljudi - stanemo, uzmemo predah, ili pročitamo odlomak iz neke drage knjige? Obično ne, osim ako to već nismo mjesecima unaprijed zapisali u naš podsjetnik, obavijestili svu rodbinu, dogovorili godišnji, isključili mobitel …

A kad se sjetim tog starca u 86. godini, kojem ništa nije nedostajalo i koji je vjerojatno, pomalo paradoksalno, bio najsretniji čovjek u kupeu, sve brige se nekim čudom umanjuju. Promatrajuću ljude pitam se kad je trenutak da se živi – sad, ili ga moramo unaprijed zapisati i dogovoriti?

Nalazimo se na velikoj prekretnici čovječanstva, na kraju velike epohe tehnološke civilizacije. Naftna energetika i vojna industrija u sprezi s farmaceutskom industrijom, s jedne su nam strane priuštile zagađenje okoliša, velike svjetske ratove, manipulaciju ljudi putem masovnih medija, ali jednako tako i antibiotike, iskorjenjivanje pojedinih zaraznih bolesti, te njihov nadzor u razvijenom svijetu. Dali su nam luksuz centralnog grijanja, radio, televiziju, automobil i veliku, neprirodnu komociju – previše izbora, previše hrane, previše podražaja, previše obilja i previše sebičnosti.

Na neki način to je sve dovelo do sloma obitelji i tradicionalnih vrijednosti, sveukupnog manjka sreće. Jer sreća se danas mora itekako zaslužiti. Uvijek je to dolazilo do izražaja, ali društvo danas igra razne igre i strateški tjera pojedinca da puno više razmišlja, jer, rijetko tko danas vjeruje da je za sreću potrebno malo.

U narodu se kaže – jednostavnost je pečat istine. Što si jednostavniji, to si sretniji. Ide li to baš uvijek tako glatko? Moglo bi se reći da je danas jako komplicirano biti jednostavan. Moramo se žrtvovati, patiti, na neki način zavrijediti veselje, sreću. Danas je teško biti zadovoljan što smo živi i zdravi, jer to nije dovoljno. Moramo zaslužiti uspjeh i radimo sve vrste gimnastike zbog toga, te na kraju opet dolazimo kući djelomično zadovoljni, a i to sretno sutra nikako da dođe. Sutra jednostavno znači ono što nikad ne dolazi. Sutra je prekrasna strategija koja nas održava u strepnji, a kad se jednom i pojavi taj sretan dan, moramo žuriti, jer imamo još puno toga za obaviti, kako bi opet jednom u budućnosti mogli biti sretni. Cijeli naš život, potraga za novcem, moć, ugled, ovo i ono, sve to nije ništa drugo nego potraga za uporištem u sreći.

Prečesto danas zaboravljamo na uporište koje je u nama, našoj obitelji, našim prijateljima, novom jutru, jednostavnim stvarima. Tek kad vidimo kako drugi ljudi jedva preživljavaju, na trenutak se sjetimo biti zahvalni. I taj trenutak jako brzo prođe. Svi na neki svoj način želimo zaboraviti brige, zaustaviti stres, jedan dan posvetiti sebi. No kad jednom osjetimo da u životu imamo uspjeha, teško je zaustaviti se. Kad postajete sve bogatiji, teško je ne ići dalje. I onda se uhvatimo da trčimo za svim tim ne bi li, kad jednom uhvatimo vremena, bili sretni.

Veliki je dar što smo živi i zdravi ali kako dani lete rijetko tko pomisli to. Jurimo kroz život u neprestanoj potrazi. Poštovati svoju prirodu, spontanost, prave suze i osmijehe, to bi trebala biti sreća. Prisjetimo se ponekad, radi sreće, da je naša autentičnost, iskrenost, istina, ljubav, kreativnost i osjećajnost pravo bogastvo. To će nam dati bolji motiv za suočavanje sa svim izazovima što život pred nas postavlja.

Na sreći je potrebno raditi, ali to ne znači da zbog toga trebamo biti mrzovoljni ili patiti. Na kraju, ništa nije u svojoj konačnici savršeno, a nesavršenost znači rast, nastojanje. Prihvatiti život i truditi se koliko nam situacija i okolnosti dozvoljavaju – znači biti sretan.

Ova pjesma mi se od prije, već na prvo čitanje, jako svidjela. U kontekstu s pričom o starcu, gotovo s mirisom u sebi dok ju se čita, podsjeća na neka već minula vremena...

Kiša je jaka
kašika zemlje
uveče
uvuče se
duboko pod kožu -
kažem djedu,
a on me samo
pogleda i nastavi
okopavati kukuruz.
Pri kraju reda
kaže:
nekad smo
jasnije govorili
nije nam trebalo
puno riječi
da kažemo
kako će ove stabljike
zakriliti svjetlo.
dovoljno je bilo
pogledati zrno
pa da samo u podne
vidiš sunce.
i nismo jako jurili.
vidiš,
nikada ne bih došao
na kraj reda
da sam razmišljao
koliko je daleko.