Živimo kao podstanari već treću godinu, i imamo sreće da nam je gazda normalan. Čovjeka nije briga jesmo li vjenčani, radimo li, imamo li djecu ili psa i još k tome nema ni rezervni ključ od našeg stana. Sve dok mu redovno plaćamo najam i režije, gazda, za divno, čudo mari svoj život. Tko bi rekao da to može danas tako biti. U gradu u kakvom jesmo, to je zaista rijetkost, pa smo zbog iste (u nekim državama sasvim normalne i općeprihvaćene) normalnosti i dan danas prezahvalni.

Malo tko od mojih prijatelja, u svojim tridesetima, ima baš svoj-tatin stan, a još manje ih ima zarađen svoj stan, pa se većina mora natezati s kojekakvim najmodavcima i njihovim zahtjevima. Prije nego što smo uselili u ovaj stan na Hebrangu, mislili smo da ćemo, kako je krenulo, morati vječno održavati vezu na relaciji moji - njegovi roditelji i jednog dana, nadati se našem vlastitom tepihu, a kamoli stanu na kredit. Jer, tražeći stanove preko oglasa na internetu, novina, portala i slično nailazili smo na svakakve komične tekstove i ljude. Jedno vrijeme komične, a onda već pomalo žalosne i frustrirajuće.

Fini ljudi, jeftin stan, centar grada...

Bilo je situacija, fino nazovemo, jave se, prema tonu glasa i načinu komunikacije - fini ljudi, jeftin stan, centar grada, uredno, prijava, ama baš sve. Kad dođemo pogledati, ulazimo u dvorište, prolazimo pored šupe, pozdravljamo se s ljudima, vraćamo se do šupe i oni nam otvaraju vrata našeg budućeg carstva stanovanja. Isto tako jednako fino i vidno šokirani odlazimo, očiju kao u moje čivave, ne vjerujući svojim ušima i onome što smo vidjeli. Iako mislim da sad u tim šupama neki jadni ljudi koji nisu mogli bolje naći ili nemaju više novaca, zapravo i žive. Opet znalo se dogoditi ako su stanovi novogradnja da stoje na oglasu barem šest mjeseci za cijenu suhog zlata, u Slavonskom Brodu, gradu koji se nalazi u skoro najsiromašnijoj županiji.

I onda se zapitate, imaju li ti, koji izdaju stanove uopće dojam gdje žive. A u cijenu tog najma nabrojane brojne pogodnosti kao parking koji se ne plaća(?!), kanta za smeće koju dijelimo samo s još dva stanara, stubište i lift! Wow. Tko ne bi poželio tu sreću, jedan partner neka radi za hranu, a drugi neka radi samo za stan, jer što mi mladi inače više trebamo. A ne daj Bože da radite oboje za minimalac, gdje ti ljudi onda žive i kako dolaze do stana. Sigurna sam da se za njih stvara neka lista čekanja… Kad se sve sumiralo, taj, nazovimo ga brodski luksuzni stan, izašao bi nas 1800 kn plus režije. Koje, ukoliko se nalazite na Hebrangu ili Slavoniji, po zimi dosežu enormnu cifru, a i inače plaćate neki još nepotkrepljeni paušal koji iz nepouzdanih izvora pokriva plaću onom istom tatinom sinu koji, za razliku od vas, ima svoj stan. Pa ako ste te sreće da radite i da nađete fini stančić, budite sigurni da ćete jednom plaćom pokrivati taj luksuz osnovne potrebe imanja krova nad glavom.

Traže isključivo ženske osobe ...

Onda, tu su razni oglasi gdje se traže isključivo ženske osobe, ili nešto rjeđe, isključivo muškarci, samci. Obitelji s djecom koja ne smiju imati manje od sedam godina. I slične nebuloze. Do situacija kad zovem da pitam za stan i osobno završim na ispitivanju, od godina do mojih prioriteta, sve kao po nekoj shemi, ispitivačka tortura koje se ne sjećam ni u najranijem djetinjstvu od vlastitih roditelja. Pa ako uz stan pitate - ima li ostavu, za bicikl kojim putujete svaki dan na posao, kažu vam da ste komplicirani i da su vam zahtjevi jako visoki.

Nakon nekog vremena toliko izbrusite svoja osjetila da po tonu glasa skopčate krkanluk iza žice, ili strah koji se odnosi na stan, kao da je živ pa ga daju u ruke totalnom manijaku zlostavljaču, i nakon takvih, prepoznajete dobru priliku. Kao poziv za ovaj stan, normalan razgovor, dogovor, vidjeli stan, pokušali smanjiti cijenu, kao i uvijek, ništa od toga, stan toliko vrijedi, a još više naš gazda koji nas pusti na miru.

'Manje vrijedni' traže stan

A danas je rijetko da vas ljudi puste na miru. Ako vas nemaju priliku zlostavljati tako da imaju rezervni ključ i upadaju u stan dok vas nema, onda će vas maltretirati da im novac za najam ili režije dovozite kući, svaki mjesec, u Klakar, jer oni su stari ljudi i ne poznaju sistem uplate na račun.

Vjerujem da je bilo i situacija gdje ljudi puni povjerenja izdaju stanove i onda ih dočekaju goli zidovi, neplaćen najam ili režije, šteta i slične stvari. Ali ovo nije priča o njima, a i takvih je vjerujem puno manje. Jer danas je čitava znanost imati normalnog najmodavca i o tome bi se skoro mogao napisati priručnik.

Ljudi znaju da oni koji traže stan već samim tim nisu u povoljnijem položaju, a zbog sve gore situacije u Hrvatskoj, isti si dopuštaju praktički uvjetovanje ili manipulaciju kod izdavanja stana. S druge strane, rijetko tko izdaje stan preko ugovora ili ga prijavi poreznoj. Jedan slučaj gdje nam je gospođa koja radi u poreznoj odbila izdati stan samo zato što bi ga morala prijaviti. Sve tipičnije ponašanje ljudi koji su u povoljnijem položaju. Ne samo u slučaju najma stanova. Ali o tome nekom drugom prilikom.