Baš lijepo da je Grad dao novi prostor klubovima, koji zaista izgleda prostrano. Ali nije lijepo da ostali klubovi nisu dobili ni jedan jedini termin u tom prostoru, klubovi sa definitivno boljim rezultatima. Ili je Grad malo pobrkao lončiće glede uspjeha pojedinih klubova pa ih nehotice zamijenio? Nije se pametno miješati, ali mi srce ne da mira. Pokušala sam neko vrijeme o tome šutjeti ali ne ide. O klubovima koji su prostor dobili neću pisati, niti me zanima u kakvoj su vezi ti klubovi s Gradom, može se naslutiti, ali priča kroz koju vas vodim je istinita i govori iz perspektive rekreativca, neznalice, totalnog laika. Bilo bi mi jako žao, da po tko zna koji put, pošteni ljudi u ovom Gradu ne dobiju ono što zaslužuju ili još gore da su praktički šikanirani.

U cijeloj toj priči mogu tvrditi da trenera nije zanimalo potkradanje i osobna profit u klubu. Kad je pokušao dovesti pravdu u klub i neki normalan odnos među članovima onda je suspendiran...

Osobno, prije oko pet godina, zainteresirala sam se za rekreativno treniranje boksa i tad nisam mogla do nekih podataka trenera, odnosno kontakta nekog boksačkog kluba u Slavonskom Brodu. Krenula sam raspitivati se i naišla na odgovor jednog poznanika, koji mi je dao broj od trenera, kako je rekao, najboljeg u Brodu, da se njemu javim s upitom.

I tako, nazvala sam, pomalo mi je bilo neugodno, djevojka sam u svojoj 25. godini, tko će mene sad pustiti da treniram boks i kako će to izgledati pred svom tom djecom ili muškarcima na treningu. Nisam se baš previše zamarala, ali zbog istih razloga, većina žena ne bi ni nazvala. Preko telefona nisam zaključila ništa, ali me taj isti trener Pero pozvao da dođem na trening.

Tu večer bila sam na svom prvom treningu boksa. Trener s kojim sam pričala ulijevao je sigurnost i ozbiljnost koju sam tražila, upravo zbog toga što mi je, kako sam već rekla, bilo pomalo neugodno. Dok su se ostali u tom klubu odnosili prema meni kao prema objektu, trener ni u jednom trenutku nije odavao dojam da tamo ne pripadam ili da me zbog nekih razloga drugačije gleda jer sam žena. Nemojte misliti da je to u ovom Gradu normalno, jer često sam nailazila na suptilne znakove u najmanju ruku omalovažavanja - da ne napišem zlostavljanja...

Objasnio mi je tehniku, udarce i ostalo. Jedino nisam bila u ringu i nisam na to ni pomišljala. Za mene je vreća bila zakon. I nisam se više osjećala kao da nisam trebala nazvati ili da je to ˝profulani¨sport za mene. Uskoro su me svi prihvatili kao dio ekipe, iako sam bila praktički bliže treneru po godinama, a ne djeci s kojom sam trenirala. A moram priznati da veliku ulogu u svemu tome ima taj trener i njegov odnos prema članovima i klubu. Shvatila sam da se on tako postavlja prema svima i da jednostavno voli to što radi i da to radi zaista dobro.

Taj klub je zapravo bio on, a ostali su samo bili neke figure koje su se tu i tamo pojavljivale. Tad je taj klub trenirao u Hrvatskom sokolu i prostor je bio sasvim u redu. Onda su se čelni ljudi u tom klubu, uključujući i trenera razišli, iz razloga o kojima ovdje ne želim pisati, i svatko je otišao na svoju stranu. Razloge možete naslutiti i sami ili čuti o njima na ulicama Broda. U cijeloj toj priči mogu tvrditi da trenera nije zanimalo potkradanje i osobna profit u klubu. Kad je pokušao dovesti pravdu u klub i neki normalan odnos među članovima onda je suspendiran... Jednom smo pričali o tome i nisam mogla vjerovati da još uvijek postoje tako iskreni i pošteni ljudi kao što je on.

Pero je osnovao novi klub sa željom da treniraju i postižu neke rezultate. Uskoro je okupio djecu i mlade koji već dvije godine imaju najbolje rezultate u Gradu i Županiji.

Kako su se razišli, Pero je osnovao novi klub sa željom da treniraju i postižu neke rezultate. Uskoro je okupio djecu i mlade koji već dvije godine imaju najbolje rezultate u Gradu i Županiji. Samo na državnim prvenstvima prošle godine osvojili su na kadetskom i juniorskom prvenstvu zlatnu, srebrnu i brončanu medalju. Natječu se na ekipnom prvenstvu te organiziraju ligu, jedan od najkvalitetnijih turnira u RH i tako dalje.

Nakon godinu dana otišla sam ponovo osvježiti znanje u boksu i potražila trenera te otišla u prostor u kojem i danas treniraju, prostor Salona namještaja Starčević. Neusporedivo gori prostor od onog, i još s cijenom najma koju jedva pokrivaju.

Svaki put kad bi završila trening tamo i zatvorila vrata tog prostora, pitala sam se odakle crpe snagu i dalje trenirati tu dječicu i te mlade ljude, često se pokrivajući iz vlastitog džepa. Sva sreća pa su treneri tog kluba većinom zaposleni na nekom drugom poslu.

Kako sam završila za trenera rekreacije, htjela sam okupiti žene u Brodu koje imaju želju rekreativno trenirati boks i pitala Peru za savjet. Dao mi je potporu i rekao kako će mi pomoći da se boks proširi i u toj populaciji. Međutim, nismo imali adekvatnu opremu, svlačionicu, bilo je uvijek hladno u prostoru, termini su nam se poklapali a cijena termina je nadmašila sve članarine koje smo dobivali od polaznica tečaja. Tako da smo, na moju žalost praktički odustali.

Osobno, nisam se prijavljivala za taj prostor koji je Grad dao klubovima, jer sam mislila da će Boksački klub Brod moći dobiti makar par termina tjedno, pa da ćemo, ako ništa drugo moći trenirati s njima. Jer, jako puno žena u ovom Gradu voli takvu rekreaciju i konstantno me pitaju jesmo li pronašli prostor. Ne znam više što da im odgovorim.

A ja se pitam dokle ovako?! Za sport i rezultate, dakle, treba gledati kroz politiku i u kojoj je stranci predsjednik nekog kluba... Zato nam je općenito sport u Gradu na jako niskom nivou, a da nemamo ni jednog predstavnika za Olimpijske igre već 20 godina.

Možda ljude u ovom gradu ne zanima istina ili su svi skloni zatvoriti oči kad je u pitanju režim. Za taj prostor Boksački klub Brod uredno je predao sve dokumente s uvjerljivo boljim rezultatima, prema klubovima koji su dobili taj prostor i koji nemaju natjecatelje uopće! Trener BK Brod nije baš bio sretan kad sam mu rekla da ću to napisati, ne zato što nije istina, nego da mu ne bi zbog režima bilo još gore nego sada.

A ja se pitam dokle ovako?! Za sport i rezultate, dakle, treba gledati kroz politiku i u kojoj je stranci predsjednik nekog kluba... Zato nam je općenito sport u Gradu na jako niskom nivou, a da nemamo ni jednog predstavnika za Olimpijske igre već 20 godina.

Sve to, pa i ovo s tim prostorom govori kako nam sport nije na pravom putu. Zanima me, između ostalog, da mi netko iz Grada pojasni kriterije i pravila o raspodijeli sredstava iz proračuna. U nekim gradovima su pravila raspodjele zaista definirana, a ne da se unaprijed zna tko će što dobiti. Između ostalih uspjeha BK Broda, Pero Veočić je četverostruki državni prvak, tri puta proglašen sportašem Grada i Županije, natjecao se za hrvatsku reprezentaciju sedam godina. Sudjelovao na svjetskim, europskim i mediteranskim igrama te kvalifikacijama za OI. Proglašen najboljim hrvatskim boksačem seniorskog prvenstva 2001., najboljim tehničarem, osvajao prva mjesta na turnirima A kategorije i tako dalje. Diplomirao na Kineziološkom fakultetu, te završio dva semestra za izobrazbu trenera boksa na Olimpijskoj akademiji... Bio je trener juniorske reprezentacije i kadetski izbornik, kad su osvojili brončanu medalju na europskom prvenstvu u Bugarskoj 2007. Klub nastupa po cijeloj Hrvatskoj, a proračun im je oko pet tisuća kuna. Prvenstva traju više dana; spavanje, hrana, putovanje i tako dalje.

Trener BK Broda˝walks the talk˝, on radi ono o čemu podučava. Trenira, trudi se, uči i usavršava se. I bez obzira na sva sranja koja mu je priuštio ovaj grad i neki ljudi, ne odustaje. Zbog djece, zbog uspjeha, zbog strasti. Ne sumnjam da je takvih trenera kao Pero sigurno još.

A gdje smo onda mi kao Grad? Možda sam zbog ovog članka učinila medvjeđu uslugu sebi ili klubu, ali se iskreno nadam da nije tako. Ovim ne želim nikoga omalovažiti, već naprotiv napisati nešto zaista sjajno o nekom klubu i sportu. I kako mi je, po tko zna koji put, žao da Grad za to nema sluha.