U Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu organizirana je u ponedjeljak 22. travnja 2013. godine, izložba likovnih radova. Ništa posebno za Gradsku knjižnicu …to je već postala rutina. Slike, recenzenti, katalog, pozivnice, novinari, publika…

Kad bi to bilo tako onda o tome ne bih sigurno ovdje pisao. Kao prvo …ne razumijem se dovoljno u likovnu umjetnost, a kao drugo: sam čin otvaranja izložbe nije mi posebno zanimljiv. Izložbe volim pogledati u miru, jer ne volim dodatne informacije uz osobni vizualni događaj. Ne zanima me previše slikarevo mjesto u povijesti umjetnosti, već me zanimaju njegovi motivi i tehnika.

Zlatko Alar zove se čovjek o kojemu je ovdje riječ. Njega večeras nije bilo na izložbi. Nije ga fizički ni moglo biti jer je poginuo davne 1991.

Ali tako je to u suvremenom društvu …sve mora imati svoje mjesto i sve mora biti na svome mjestu. Postoje ljudi koji stvaraju slike, oni se zovu slikari …i postoje ljudi koji upravljaju njihovim djelima, ocjenjuju ih, čine ih vrijednim, bezvrijednim, veličanstvenim, skupim… Ovi drugi se nazivaju: autori izložbi, kustosi, direktori galerija, likovni kritičari…

Slikar mora imati svoj opus, ili nekoliko njih. Znači …treba imati zaokruženu jednu tematsku cjelinu, nešto kao znanstveni rad, opera, simfonija… Onda se s njim pozabavi znanost povijesti umjetnosti, a onda se potraži autor izložbe, a on ima neku svoju koncepciju i svoje viđenje slikarevog rada.

Na svakom koraku nastajanja jedne izložbe dodaje se puno osobne taštine, svako od sudionika dodaje onaj svoj osobni i neizbježni …NU MENE!

I na kraju je izložba. Na njoj se prezentira slikar umjetnik, njegovo viđenje svijeta, njegov doprinos nacionalnom ili regionalnom umjetničkom opusu…

A slikar čovjek?

Onaj obični homosapiens u umjetniku, nositelj duha i fantazije, hranitelj obitelji, susjed, unuk, sin, muž otac…

O njemu nećete saznati gotovo ništa na takvim izložbama.

E …ova izložba o kojoj je ovdje riječ, izložila nam je slikara čovjeka. Njegov životni opus. Dobro …bilo je tu i slika, ali u prvom planu stajala je njegova obitelj …žena Dušanka i djeca …Franjo, Ana i Josip.

Zlatko Alar zove se čovjek o kojemu je ovdje riječ. Njega večeras nije bilo na izložbi. Nije ga fizički ni moglo biti jer je poginuo davne 1991.

Imao je tada 37 godina i bio je hrvatski branitelj. Ostavio je kod kuće ženu troje djece, kist, štafelaj, boje, lulu… obukao maskirnu uniformu i vjerojatno je na odlasku rekao:

-Ja sad moram otići,
Ali ću se vratiti.

Ali nije se vratio, a žena i djeca čekali i čekali. Čekali i rasli, odrastali…

I opet znanost koja za sve ima rješenje, ili misli kako ga ima. Ovaj puta se ona zove psihologija. Ona savjetuje, uči… kako obraditi gubitak bliske osobe, kako fizički gubitak pretvoriti u uspomene.

Jednoga dana djeca postaju ljudi, a otac je i dalje sveprisutan u njihovom životu. Njegove slike …završene i nazavršene, crteži, boje …sve je to tu, na dohvat ruke i čeka umjetnika i čovjeka.

Zlatko Alar imao je za života više zajedničkih izložbi. Slikarstvom se bavio pored redovnog zanimanja.

Možda bi bilo dobro pripremiti jednu samostalnu izložbu od završenih slika ..razmišljaju Alarovi.

Da ali tu sad dolazi ono …umjetnik nema opus, nije se dovoljno isprofilirao, tehnika mu nije prepoznatljiva…

Kćer Ana misli kako bi joj izložba pomogla ..konačno smjestiti oca u uspomene. Ali kome to ispričati kad svakoga osim nje i njenih najbližih zanima samo otac-umjetnik, a ne otac-čovjek.

Sreća je da Ana poznaje Zvonimira, Zvonu Bračuna. Ma ne …nije Zvone povjesničar umjetnosti. Čak što više mislim kako se Zvone razumije u likovnu umjetnost još manje od mene, a to je gotovo nemoguće.

Ali ima Zvone jedan poseban talent kojega povjesničari umjetnosti uporno pokušavaju uništiti u nama, jer žele da na svijet gledamo njihovim očima. A taj talent je sposobnost vidjeti i osjetiti stvari koje nisu opisane u knjigama i nisu postale opći društveni usus.

- Ana želi izložbu, Ana će imati izložbu …zaključio je Zvone. Bit će to njegov dar za Anino skoro vjenčanje.

I to je ta izložba o kojoj pišem i pokušavam prikriti osjećaje i emocije koje sam imao za vrijeme izložbe i koje imam i sada.

Realizacija takve, posebne izložbe je umjetnost za sebe. Za takve teške slučajeve u kojima treba duboko dirnuti emocije, a ne nanijeti pri tome bol osobi čije emocije prevrćeš, stručnjak je Darija Matajić Agičić zamjenica ravnatelja Gradske knjižnice.

Danima se tu vezlo, lijepilo, uramljivalo… Izložba bez kataloga i pozivnica. I sve to vrlo zahtjevno …treba izložiti čovjeka, a ne povrijediti njegov životni opus.

Bio sam na otvaranju izložbe u Gradskoj knjižnici. Posao je to kao i svaki drugi. Treba zabilježiti u slici i riječi po mogućnosti puno toga, kasnije izabrati nešto od toga i pokušati napisati par smislenih rečenica.

Ali kako zabilježiti osjećaje koji su se pobudili na samom početku kada je Ženski vokalni Ad Astra sastav pjevao poznatu pjesmu Šumi, šumi javore.

Svaka nota, svaka riječ, svaki stih te pjesme postajali su eksponati ove izložbe emocija i ljudskosti. Priznajem …suze su mi pošle, ali nisam ih se stidio, jer vidio sam ih i u očima drugih. A bilo je puno svijeta u Gradskoj knjižnici. Zlatkovi suborci, rodbina, prijatelji…

Al' se jednom dogodi,
Dragi dragoj govori:
Ja sad moram otići,
Al' ću ti se vratiti.

Jednim kratkim, emotivnim govorom obratila se i Ana publici.

Dok pišem ove redove, a to je nekoliko sati kasnije po glavi mi se mota jedna misao velikog hrvatskog pjesnika Vlade Gotovca. Tu misao izgovorio je na izložbi profesor Predrag Gol, najveći živući brodski slikar:

-Čovjek umire dvaput. Jednom fizički i drugi put kad se zaboravi.

Zlatko Alar umro je jednom, one davne zimske noći na položaju hrvatske vojske kod Nove Gradiške. Drugo umiranje počekat će još dugo, dugo… Čovjek Zlatko Alar nije više samo dio Aninih uspomena. On je postao dio uspomena svih onih koji su bili na otvorenju izložbe i svih onih koji će izložbu još vidjeti.

Zato …ako vas idućih dana put nanese do Slavonskog broda, posjetite ovu izložbu emocija. I ako ste prijatelj likovne umjetnosti nećete biti razočarani, jer Zlatko Alar je bio na dobrom putu postati veliki umjetnik. Sigurno će vam se dopasti njegovi portreti, njegovi pejsaži, tempera, ulje, akvareli…

Tko zna! Da nije bilo rata možda bi umjetnik Zlatko Alar imao u Gradskoj knjižnici večeras svoju samostalnu izložbu. I bila bi to izložba kakva priliči slikaru umjetniku …katalog, pozivnice, recenzori…

Možda bih i ja bio na toj izložbi i slušao što stručnjaci govore o umjetnikovim djelima i pokušavao to isto vidjeti i svojim očima. Priznajem kako mi to ne bi pošlo za rukom

Do toga, nažalost nije došlo. Život je satkao drugu priču, ili kako pjesma kaže:

…al se jednom dogodi.

Izvor: Autorov matični portal Hrvatski Glas Berlin