Prijateljstvo ne može biti virtualno, stvarnost u kojoj nastaje nekada mu pogoduje, nekada ide protiv njega, ali upravo po načinu kako se sa stvarnošću nosi, prepoznaje se je li prijateljstvo, ili nije.
Davno mi je rekao jedan moj, tada, stranački kolega: „Mene politika nikada neće posvađati s mojim prijateljima!" Nakon kratke korespodencije na „fejsu" s jednim poznanikom i virtualnim prijateljem, shvatio sam onoga svojeg bivšeg stranačkog. Svu filozofiju prijateljstva i ukupnu prirodu politike, zapravo hibrida politike koja endemski uspijeva samo na ovim prostorima, on je sveo na jednu jedinu rečenicu. Prijateljstvo ne može biti virtualno, stvarnost u kojoj nastaje nekada mu pogoduje, nekada ide protiv njega, ali upravo po načinu kako se sa stvarnošću nosi, prepoznaje se je li prijateljstvo, ili nije. U virtualnom prostoru „prijateljstva" se stvaraju i raskidaju jednim klikom miša, kao što nastaju „intersne" skupine, i grupe kojima je jedina svrha skupiti ovoliko, ili onoliko „lajkova" - `nako.
Umjesto rata ideja i programa, isukani noževi
Kada je razotkriven, Duspara se, iz žrtve, metamorfozira u krvnika. Nije to novo i ima analogiju u frojdovskoj psihoanalizi, ali i u ponašanju države Izrael u odnosu na Palestince.
Izbori su svojevrstan rat, pa iako, u ovakvom stanju duha u nas, teško je očekivati „rat" ideja i programa, pa nitko razuman ne očekuje da generalima i stratezima, konspirativnim odjelima i običnim borcima, usta budu glađa od maslaca, riječi blaže od ulja, nego da, tu i tamo, budu – isukani mačevi (Usp. Ps.55,22). Kako je ratno viteštvo romantična tlapnja, tako se ni u ratu oko glasova ne može očekivati viteška borba i nužni oprez da ne stradaju „civili" koji, ako postoje žrtve, u ovom slučaju to bi jedini mogli biti.
U dosadašnjim ratovima, onima za prethodne mandate, jedan od dvojice kandidata za gradonačelnika Slavonskog Broda, Mirko Duspara, ulogu ratnika vješto je kamuflirao u ulogu žrtve i takvim se predstavljao. I privlačio empatiju birača jer, hvala Bogu, narod smo uvijek sprema pomoći slabijem, potrebnom što se bezbroj puta dokazalo u velikim humanitarnim akcijama, u činjenici da smo prvi u svijetu po donacijama i transplantacijama organa… Kada je razotkriven, Duspara se, iz žrtve, metamorfozira u krvnika. Nije to novo i ima analogiju u frojdovskoj psihoanalizi, ali i u ponašanju države Izrael u odnosu na Palestince.
Iznenadni oštri manevar
I taman kad sam se bio ponadao da će Dusparina kampanja ostati na prezentaciji njegovih dosadašnjih uspjeha i obrani opravdanosti projekata koji su u vrijeme njegova mandata ili realizirani, ili započeli s realizacijom, da će ostati na uvjeravanju birača kako je dobro da se kontinuitet nastavi, te da će Dragan Jelić, kao Dusparin protukandidat, u smirenom, racionalnom tonu, uljudno i objektivno, nastaviti ne sporiti Dusparine uspjehe, ali istovremeno uvjeravati birače kako je promjena nužna jer se moglo, može i mora bolje, a on, Jelić je taj koji će unijeti pozitivnu promjenu – događa se obrat. Ne bilo kakav. Obrat je to od kojeg sam, kao građanin, birač, doslovno pukao!
Dusparino okruženje izvodi iznenadni manevar, u drugom krugu na stranu se stavljaju svi Dusparini uspjesi, a njegov stožer, aktivira konspirativne odjele pa kreće u ofenzivu diskreditiranja protivnika, Jelića, pod svaku cijenu. Javno se broje krvna zrnca. Nema efekta, cijene generali.
Drzniče Jeliću, tebe ću oprati pa makar prljava voda zapljusnula i toga Dusparu kojeg uopće ne poznam i za kojega me baš briga! I zapljusnula ga. I nema te polojske „besplatne" vode koja Dusparu od ovoga može oprati.
Hedl u slijepoj ulici
Hiperpublicira se "otkriće" Drage Hedla koji je, ničim izazvan, zalutao u jednoj brodskoj slijepoj ulici, pa ljut što mora nazad, jer se ispred njega ispriječila nekakva nadstrešnica, unatoč silnoj žurbi za sličnim "velikim aferama" za koje se dobiva nagrada novinar godine, odlučio ni za što ne mareći, iskopati tko je vlasnik nadstrešnice, kako i zašto ju je tu napravio jer on, Hedl, ne može nastaviti put u vlastito ništavilo. I gle čuda - otkrio je da je nadstrešnicu, prije kusur godina, podigao mladac Jelić koji je danas opće poznat kao Dragan Jelić, vrlo mogući nasljednik Mirka Duspare na čelu grada. E, nećeš, kaže Hedl. Ne znam tko je taj Duspara i ne zanima me, ali ti, drzniče Jeliću, tebe ću oprati pa makar prljava voda zapljusnula i toga Dusparu kojeg uopće ne poznam i za kojega me baš briga! I zapljusnula ga. I nema te polojske „besplatne" vode koja Dusparu od ovoga može oprati.
Polarizacija i svrstavanje medija
Mediji se jasno svrstali pro et contra. Jedni su Dusparini, drugi Jelićevi. No svi, osim jednoga, odmah nakon prvog kruga, svaki na svoj način, elaboriraju razloge za Dusparu neočekivanog neuspjeha i Jelićevog, obzirom na okolnosti i vrijeme njegovog ulaska u kampanju, očitog uspjeha. Govoriti, pa i u kolumni, o izbornim uspjesima i neuspjesima pojedinaca i stranaka, a ne spomenuti osobu koja je, koliko jučer, zagazila prema ozbiljnijoj politici, a uspjela je aktualnom gradonačelniku, unatoč "ozbiljnim prognozama renomiranih agencija" poremetiti plan pobjede već u prvom krugu, manje važno što je štetno za samu kolumnu, jer važnije je što takav pristup šteti i onome kojem autor kolumne, ne skrivajući to, i inače daje snažnu potporu. Politolozi, kada bi raspravljali ili pisali o dobitniku i gubitniku u utrci za mjesto gradonačelnika ovih izbora u prvom krugu, svakako bi se osvrnuli na Jelićev uspjeh i Dusparin neuspjeh. Ignoriranje nekoga ili nečega, samo stvara privid onome tko tekstove čita u vukovskoj maniri. Onaj tko ih ne čita, nego iščitava, prvo primijeti što u tekstu nije, pa tek onda što jest. Tako nije ostalo neprimijećeno kako ni uz tekst koji je u rekordno kratkom vremenu, odmah po završetku prvoga kruga, oko trideset tisuća puta pregledan, u galeriji slika nigdje nema Jelićeve. Pa ni par dana iza nema ni Jelićeva imana ni njegove fotografije.
Na one koji su čvrsto nogama na tlu možeš se osloniti, virtualne prijatelje nikada ne shvaćaj ozbiljno. Pa ni kada te brišu s popisa (virtualnih) prijatelja ili tek pokušavaju „zaustaviti Reuters".
Politika i virtualni prijatelji
Pojavljuje se tek u trenutku oštrog manevra Dusparinog stožera i tukom na utuk međusobno oprečnih priopćenja jednih i drugih. Hedl, letci, hiperpublikacija Hedlova teksta na „fejsbuk" profilima, komentari bez imalo uvažavanja „prijatelja"… I onda, moja reakcija. Takva da me je „prijatelj", nakon par upozorenja kako ne želi o tome raspravljati, i pošto sam mu, na to, uputio dobrodušnog „smajlića" – zablokirao. Tako mi je jasno poručio kako je dovoljno samo kopirati i lijepiti okolo i stavljati pod brisače automobila isključivu njegovu „istinu".
Ali me je, i hvala mu na tome, sjetio onog prijatelja s početka kolumne. I, bez obzira što bi se od čovjeka mojih godina i mojeg iskustva s ljudima, očekivalo bolja procjena ljude i okolnosti, ukazao mi je na bitnu razliku između ljudi koji su čvrsto nogama na tlu i onih koji, iz raznih razloga, pribježište traže u virtualnom prijateljstvu. Na one prve se možeš osloniti, ove druge nikada ne shvaćaj ozbiljno. Pa ni kada te brišu s popisa (virtualnih) prijatelja ili tek pokušavaju „zaustaviti Reuters".
