USKORO će biti godinu dana kako smo na Skupštini Udruge za promicanje lokalne uprave i samouprave (PLUS) – koja je izdavač portala SBplus.hr – odlučili intenzivnije opservirati (i) događaje na prostoru, susjedne nam, Požeško slavonske županije. Dakako, tu odluku nismo donijeli 'preko noći' nego poslije dužeg promišljanja o prednostima i nedostacima same ideje, a sve temeljem dotadašnjeg desetogodišnjeg iskustva stečenog u radu portala.

Zaista, moraš biti jako, jako malen - po formi i sadržaju - ako misliš kako ćeš postati velik rušenjem većih od sebe, a ne vlastitim radom i zalaganjem. 

Kako i priliči pristojnim ljudima, odmah po objavi prve serije članaka iz Požege, predstavili smo se tamošnjoj gradskoj i županijskoj upravi, nekolicini javnih institucija i ustanova te najeksponiranijim medijskim urednicima: Draženu Krstanoviću (pozega.eu) i Anti Mandariću (034portal.hr).

Mada su, u početku, obojica bili skeptični - držeći kako nam je stanje u toj županiji nedovoljno poznato te da zbog toga nećemo biti učinkoviti - brzo su nas akceptirali držeći kako naša uređivačka politika nije identična njihovoj te da, zbog toga, ustvari, donosimo novu dodanu vrijednost u medijski prostor Požeško slavonske županije.

Nakon izvjesnog vremena i par ručaka u Grginom dolu, odnosno kava u Caffe and lounge bar Bolte, Mandarić i Krstanović počeli su nam skretati pozornost kako ne gledaju baš svi  tamošnji mediji blagonaklono na činjenicu da je SBplus postao (i) požeški portal. Da smo zaposlili novinarku iz Požege, da smo otvorili redakciju i istakli tvrtku na središnjem gradskom trgu te da svakodnevno donosimo, a nerijetko i komentiramo, vijesti s tog područja.

Mada nam nije bilo drago čuti takve prosudbe - jer nikoga ničim nismo potaknuli na negativne titraje - razumjeli smo moguću bojazan kolegica i kolega. Razumjeli smo strah onih koji zaziru od drugih i drukčijih, jer oni, drugi i drukčiji, provjetravaju ustajale ideje i navike te potiču na promjene i iskorake. A promjene, obično, ne odgovaraju svima.

I, unatoč našem razumijevanju za druge i drukčije, unatoč našem nastojanju da ničim ne iritiramo poslenike drugih medija - bez obzira cijenili mi njihov rad ili ne - jučer smo doživjeli odnos prema nama kojeg, uz najbolju volju, nije moguće prešutjeti.

Tijekom 4. sjednice Gradskog vijeća, naša novinarka postavila je mikrofon sa zaštitnim znakom SBplus na stalak  ispred govornice. Uz službeni razglas, bio je to jedini vidljiv mikrofon u dvorani. Dakle, nije bilo gužve.

Ta činjenica da je mikrofon portala SBplus dominirao govornicom, očito, toliko je iritirala  kolegicu s portala slavonski.hr da je odlučila maknuti ga. Odlučila je posegnuti duboko u arhiv postupaka svojstvenih totalitarnim režimima i izbrisati nas na način na koji je Staljin sa zajedničkih fotografija brisao otpisane suradnike.

Zaista, moraš biti vrlo neozbiljan da bi počinio tako ozbiljnu svinjariju kao što, bez sumnje, jest premazivanje zaštitnog znaka na mikrofonu 'konkurentske' tvrtke.

Zaista, moraš biti intelektualno vrlo potkapacitiran ako misliš kako će sadržaj jednog medija nestati brisanjem njegove forme - zaštitnog znaka.

Zaista, moraš biti jako, jako malen - po formi i sadržaju - ako misliš kako ćeš postati velik rušenjem većih od sebe, a ne vlastitim radom i zalaganjem. 

Zaista, moraš biti veliki bijednik, ako misliš kako će tuđa nesreće tebi donijeti sreću.

Dakako, ne mislimo kako je netko s portala slavonski.hr vrijedan naše psovke, jer bi se poslije „mogao njome prati", rekao bi Meša Selimović.  

Dakako, ne mislimo kako bi netko s portala slavonski.hr trebao biti eliminiran iz medija.

Dapače, nestankom tih i takvih ljudi ne bi bila vidljiva razlika među medijima. Korisnici naših usluga ne bi imali parametre kojima bi medije dijelili na korektne i nekorektne, na amatere i profesionalce, na zlonamjerne i dobronamjerne, na pismene i nepismene, na ovisne i neovisne…

I zbog toga: „Neka cvjeta stotinu cvjetova", kazao bi drug Mao Ce-tung.