NEDAVNO, kolega Ante Mandarić, vlasnik i glavni urednik 034portala, skrenuo mi je pozornost na sadržaj novog požeškog medija imena - pozeski.hr i pritom sugerirao neka gledam kako izvjesni Mateo Pejaković, glavni urednik tog novuma, svakodnevno „čereči" požeškog gradonačelnika, prof.dr.sc. Željka Glavića.

Bilo bi nekorektno prešutjeti onu, posebno finim ušima namijenjenu, antologijsku poruku: „Znam ja vas, jebo ti nas".

Nakon što sam pogledao format i sadržaj tamošnjeg novog glasila, pala mi je na pamet priča o dječaku koji je morao čuvati seoske ovce, jer nizašto drugo nije bio.

Držeći kako je podcijenjen, zanemaren i nepravedno selektiran u marginalno zanimanje – seoskog čobana – dječak je svakodnevno skretao pozornost na sebe i svoje zanimanje vičući: „Vuk, vuk!". Tvrdeći da se stadu približava vuk, dječak je seljane plašio pogibijom mada je znao kako ona ne prijeti njihovu blagu. Na taj način, ustvari, lažima je skretao pozornost na svoj status u zajednici.

Nakon što su opetovano utvrdili kako je dječak lagao da se stadu približava vuk, mještani su prestali obraćati pažnju na njegovo nastojanje da se vikom predstavi važnijim članom društva nego je bio. Nove ih galame više nisu uznemiravale niti su, svako malo, trčali u obranu svoga blaga.

Nažalost, nisu to činili niti onda kad je vuk zaista napao ovce.

Za razliku od Mandarića mislim kako je, zbog načina na koji propituje rad tamošnje gradske uprave - upravo njima - požeški.hr dobrodošao medij. Jer, moglo bi se reći kako je (i) on, ustvari, tek novi požeški čoban koji viče: „Vuk, vuk!".

Naime, radi se o onoj vrsti tvrtke koja legitiman cilj – osvajanje dijela informativnog prostora – želi postići na profesionalno nedopustiv način – dezinformacijama i insinuacijama s okusom laži. Takvi mediji, u prvi mah, uspiju na sebe skrenuti pozornost dijela javnosti koja nekritički akceptira senzacionalizam svojstven bulevarskim glasilima koji podilaze (ne)ukusu svojih čitatelja. Ponekad, izrastu čak u profitabilnu 'žutu štampu' zahvaljujući čestom objavljivanju friziranih, odnosno, lažnih, vijesti (hrv. fake news).

Budući da podsjećaju na 'bistar i brz' planinski potok, u početku ih posjećuju vijesti žedni znatiželjnici. Međutim, prije ili kasnije, većina ih shvati kako takav 'potok' nije tek 'bistar i brz', nego i 'plitak'.  A 'istina je voda duboka'. Kažu.

Uvjeravam Mandarića kako i mi, svakodnevno, donosimo informacije koje bi po sadržaju mogle biti bogatije, a po formi profesionalnije. Zbog toga, uličarski imitatori bulevarskih glasila, ustvari, koriste i onima koji ozbiljan medij žele biti, jer, u usporedbi s amaterski pravljenim i zločestoćama punjenim biltenima, izgledaju relativno ozbiljan informativni uradak.

Mada sam, svojevremeno, pisao o tome kako 'nema slobodnih medija', pažnje je vrijedna neobuzdanost kojom Pejaković kvalificira ljude i događaje iz okruženja. Impresivna je lakoća kojom oblikuje 'alternativne' činjenice i/ili manipulira njima.

Ono, dakle, po čemu su ti i takvi mediji poznati jest njihovo pretjerivanje u kritici svega postojećeg – bez validnih argumenata – čime, ustvari, 'prekomjernim granatiranjem', po principu 'vuk, vuk!', ustvari, devalviraju i onu kritiku koja zaslužuje pažnju.

Na primjer, kad Pejaković objavi notornu laž da je „gradonačelnik Glavić najplaćeniji gradonačelnik u Hrvatskoj", a ignorira činjenicu da je najobrazovaniji, on devalvira svoj legitiman osvrt na navod kako je „gradonačelnik Glavić, u protekle četiri godine, iz gradske blagajne, 'zaradio' gotovo 50 000 eura".

Zbog takvog načina pisanja, taj požeški portal i njemu slični mediji u zajednici nemaju niti status „dvorske lude" - jer ne koriste općem dobru.

U onoj mjeri u kojoj shvate kako snishodljivost, odnosno, prljavo konfabuliranje i čiste laži, imaju kratak vijek trajanja te da je u novinarstvu, kao i u svakom drugom poslu, nužna profesionalna korektnost, u toj mjeri će opstati kao čuvari općeg dobra koje zajednica poštuje. I obrnuto, u onoj mjeri u kojoj se budu ponašali kao hijene, u toj mjeri bit će percipirani kao medijski lešinari.

A, upitnik na kraju naslovne rečenice nije alibi za namjerno napisanu neistinu - kojom se želi potaknuti čitatelja neka otvori članak - nego dokaz ljudske nekorektnosti i elementarne nepismenosti. Naime, i pučkoškolci znaju kako zloporabom simbola nije moguće imperativnu rečenicu pretvoriti u upitnu.

Mada je iz brojnih sadržaja priloga i ovog medija vidljivo kako autora ne odlikuje pretjerana pismenost niti profesionalna etičnost, nije mu moguće pripisati pokvarenost svojstvenu, na primjer, jednom brodskom izmetnutom portalu čiji urednik nema petlje svoje podlosti potpisati, nego ih donosi u brojnim anonimnim komentarima ispod svojih i/ili tuđih članaka.

Na kraju još jedne medijski uglavnom sterilne godine, bilo bi nekorektno reći kako glasila poput pozeski.hr nisu posljedica (i) impotentnosti ostalih medija u ovom dijelu društveno-politički spaljene zemlje. Bilo bi nekorektno prešutjeti onu, posebno finim ušima namijenjenu, antologijsku poruku: „Znam ja vas, jebo ti nas".