DUGO sam razmišljala trebam li pisati o umjetniku koji je prekjučer učinio umjetnost oružjem vrlo učinkovito destruktivno poetičnim (u Slavonskom Brodu na svu sreću postoji još jedan pisac umjetnik!), ali gle, taj isti umjetnik je spomenuo Bélu Tarra zazvavši duše u koloplet univerzuma živih i mrtvih klasika – tko bi tome odolio?!

Predstavljanje knjižice „Kolo na jalovo“

Melankolija kroz riječ, sliku i glazbu

Čini li nam se poznatom njegova vezanost uz nedavno proglašenog nobelovca književnika Lászla Krasznahorkaija koji je svoju nagradu dobio već davno (to znaju svi koji priznaju njega jednako kao i Tarra)? Ova formalnost sada je pompa... nekome manje ili više potrebna...ali ona nesumnjivo bespotrebna „čudaku” Danijelu Dragojeviću - odbjeglom poetskom „magnatu”, prekjučer također itekako prisutnom u svojoj besmrtnosti. Zašto? Jer umjetnik, poetičar privlačne tmine (ili kako rekoše (post)konceptualni umjetnik) koju cijenim više nego li lažni optimizam, zna kako osovinu svijeta drže oni koji odustajući od njega potpisuju vječnost jer vječnost košta perpetuirajući zanose, gotovo konačne padove, poniženja kao i ushićenja svijetom koji kao da je odustao od sebe samoga. On osjeća kako tu nije jedini, ali drugi možda svjesni kako on piše povijest, onu drugu stranu prokazanu riječima: činim ono što moram – ne zbog koristi nego zbog osjećaja! Najjednostavnije poruke duha vrše transfer univerzalnosti zbog odsustva kiča, a tko bi drugi mogao to bolje znati, osjetiti i demonstrirati od Ivana Šeremeta?

Radio 92FM

Videoprezentacija, projekcija filma ili sekvenci, kako god zvali viđeno, dolazi iz začudnosti oslonjene na suosjećanje. Moja potreba da o svemu pišem drugačije, manje osobnije, gubi se jer svatko tko je gledao i slušao isto, u određenom vremenu, uz glazbu benda Nemeček, znao je kako sam početak s oblacima koji postepeno nestaju najavljuje naše odustajanje od neinvolviranosti, izvan aktivnog sudioništva, gdje stvarnost ostavlja zadah smrti, a smrt se svakoga tiče. Smrt kao i život povezuje i oboje imaju toliko sadržaja, ispruženih ruku, pesnica, vjerovanja, simbola, znakova, kultova ličnosti, samoodricanja, igre velikih i malenih, osobne i kolektivne tragedije, grada, države i nacije, vjerovanja, religije, indiferentnosti, usamljenosti, repeticije, samokažnjavanja, definiranja, rearanžiranja... i nadasve tjeskobe koju ublažujemo poetičnijim riječima ne bismo li izdržali sve u sebi i svijetu; ono što ne možemo više sakriti niti gestom niti pogledom.

Radio 92FM

I dok mislimo kako samujemo u svemu, Šeremet nam govori kako on to zna. Svjesnost koju odbijamo, on je ovaj tjedan u Slavonskom Brodu dao poput kataloga radova spuštenih na dobro mjesto. No, netko opet ne želi pogledati jer bi onda morao razmišljati izvan svijeta poznatih sintagmi.

Dostojanstveno oplakivanje rezervirano je za one rijetke.

Šeremet je jedan od takvih umjetnika jer on ne traži sažaljenje!

Radio 92FM

Rušenje sistema očekivanja može se dogoditi samo uz „moranje” - zadatak postavljen sebi bez glasnog pristanka koji drugi moraju čuti jer se želimo prikazati/dokazati. Oni koji viču nakratko skupljaju mase, oni koji ih uspiju zadržati vješti su polihistoričari, naratori vođeni silama koje ne moraju definirati pojmovima pervertirane prisile.

Ne vjerujete li meni na riječ, barem uzmite katalog, obratite pozornost na sve što se nalazi u njemu, na naslovnicu (sic!)... ili tražite sekvencu koja narativ života sprječava u izdisanju u konačnici kojoj nema povratka...