ČITAM na portalu članak „Zbog udžbenika naše djece štedimo i na hrani" i ne mogu vjerovati da sam dobro pročitala. Zabrinuta da sam dobila disleksični poremećaj, čitam ponovno. Ne, nemam disleksiju, piše: „PAN nam duguje oko 400 tisuća kuna, skoro dvije godine". Prebacujem pročitano na spoznajnu razinu.

„Budući da složna obitelj Mikulić nije platila svog dobavljača, ukrala je obitelji Šarac očev rad, izvor njihove egzistencije".

Pitam se je li to moguće? Čudim se!

Sama sebi odgovaram: „Imaš previše godina, prestani se čuditi, živiš u Hrvatskoj gdje je sve moguće pa i ovako nešto." Živimo u državi gdje je moguće da roditelji trinaestoro djece štede na hrani da bi svojim školarcima osigurali udžbenike, budući da otac obitelji ne može naplatiti svoj dvogodišnji rad.

Duboko se divim Marku i Dubravki Šarac, nesebičnim ljudima, akademskim građanima, koji su davno prije utvrdili trajne vrijednosti koje će kroz život njegovati i odlučili stvoriti mnogobrojnu obitelj. Briga o ovako velikoj obitelji zahtijeva svakodnevni veliki napor. Trud nemjerljiv sa bilo kojim profesionalnim angažmanom, u bilo kojem poslu.

Upozoravam svakog onoga, tko u ovom trenutku pomisli „Tko mu je kriv, zašto ima toliku djecu kada ih ne može uzdržavati" neka malo zastane, prije nego li izgovori ovu gadariju. U ovom slučaju to nije ni približno tako. Marko Šarac ne traži pomoć i milostinju. Očekuje samo ugovorenu naknadu za svoj dvogodišnji rad. Očekuje da mu se isplati 400.000 kuna.

Možete li zamisliti površinu pokrivenu starim papirom u vrijednosti 400.000 kuna?

Novac mu duguje PAN - Papirna industrija - Tvornica papira zagreb, d.o.o. zastupan po predsjedniku uprave Marinku Mikuliću sa prebivalištem u Zagrebu, Lukšić Gornji 7, i Ivi Mikulić, članici uprave, sa istim prebivalištem. Složna obitelj Mikulić, oštetila je, pravnim rječnikom rečeno, obitelj Šarac.

Riječ „oštetila" nije prikladna da bi se njome moglo označiti dubina poremećenih gospodarskih odnosa, u kojima je normalno stanje stvari da poslodavac ne plaća vlastite radnike niti svoje dobavljače (u ovom slučaju M. Šarac je dobavljač tvrtke PAN). Rad je roba koja se u Hrvatskoj najteže naplaćuje ili se nikada ne naplati. Izvršiti ću, stoga, korekciju, pa ću reći: „Budući da složna obitelj Mikulić nije platila svog dobavljača, ukrala je obitelji Šarac očev rad, izvor njihove egzistencije".

Je li moguće očekivati od Mirka Duspare, da autoritetom gradonačelnika, neformalno posreduje u ovom slučaju, od tvrtke PAN traži isplatu nastalog duga?

Iluzorno je očekivati, od složne obitelji Mikulić, poštivanje minimalnih standarda u gospodarskom poslovanja, jer da su o tome vodili računa ne bi ovu mnogobrojnu obitelj, kao i brojne djelatnike u PAN trgovinama, doveli u situaciju u kojoj se danas nalaze. Ako nisu bili informirani o slučaju u kojem je uključena obitelj Šarac, neznanje ih ne amnestira od odgovornosti. Morali su to znati.

Pitam se je li moguće očekivati od Mirka Duspare da autoritetom gradonačelnika, šestog po veličini grada u Hrvatskoj, neformalno posreduje u ovom slučaju i u razgovoru sa odgovornim osobama tvrtke PAN traži isplatu nastalog duga?

Pitam se nadalje, je li moguće očekivati da netko od odvjetnika, sa potisnutim osjećajem za empatiju, uspostavi kontakt s Markom Šarcem i po dobivenoj punomoći odluči pro bono voditi slučaj prisilne naplate duga na sudu?

Ako dođe do sudskog spora pitam se je li moguće da predsjednik suda prepozna hitnosti i ozbiljnosti predmeta i omogući rješavanje predmeta na proceduralno najbrže dopušten način?

Apeliram na sve, koji mogu pomoći da Marko Šarac dobije pravdu, naglašavam pravdu, a ne pomoć (za to su se već pobrinule institucije civilnog društva u okviru svojih mogućnosti) da to učine.

Teško materijalno stanje u kojemu se sada nalazi obitelji Šarac sramota je državnog sustava. Postaje i naša sramota, onoga časa, kada nismo učinili ništa, a mogli smo, vlastitim doprinosom pomoći izlasku iz takvog stanja.