Kako roditelj ne može biti amnestiran od odgovornosti za loše ponašanje svog dijeta, isto tako, škola ne može biti oslobođena od odgovornosti za loše ponašanje svojih učenika.
Od pristojnih slušača do „divljaka".
Sudeći po zanimanju čitatelja portala, tjedan iza nas obilježio je događaj krađe imenika u Gimnaziji „Matija Mesić" i reakcije ravnatelja na taj čin. U nastavku su ponuđena i neka rješenja kako bi se takvi događaji u budućnosti mogli spriječiti (video kamere, e- dnevnici).
Ovakvo što se ne događa često, ali se i prije događalo. Poderani i ukradeni imenici, brisanje jedinica, upisivanje petica. Što je sada drugačije? Različito je to što izgrednicima čin krađe nije bilo dovoljno„spektakularan", nego su ga upotpunili ispisivanjem uvredljivih poruka preminulom profesoru.
Razloge za takvo ponašanje ravnatelj je našao u lošem kućnom odgoju, nedjelotvornosti pravosudnih institucija i nepostojanju video kamera. Naglasio je kako je škola odgovorna za ponašanje učenika, samo dok borave u njoj. Dakle, svi su drugi zakazali i dogodilo se to što se dogodilo.
A što ćemo sa odgojnom funkcijom škole?
Da ne bude zabune, mislim kako je svaki roditelj, prije svih, u potpunosti odgovoran za odgoj svoje djece. Zaslužan za dobar, kriv za loš. Ova se odgovornost ne može izbjeći, niti proslijediti nikome drugom, pa tako ni školi. Međutim, u odgojnom procesu škola bi morala imati svoju, preventivnu, korektivnu i savjetodavnu ulogu koju više ne vidim.
Nastavnike, koji dobro rade svoj posao, treba osobno i profesionalno afirmirati i izvući iz mase. Njihov osobni i profesionalni standardi trebaju postati standardi društva. Nešto čemu će i ostali težiti.
Kako roditelj ne može biti amnestiran od odgovornosti za loše ponašanje svog dijeta, isto tako, škola ne može biti oslobođena od odgovornosti za loše ponašanje svojih učenika.
Kao majka troje djece, koja su, u izvršavanju školskih obveza, bila u rasponu od izvrsnih do ispod prosječnih, te nakon provedenih mnogih sati na roditeljskim sastancima i školskim informacijama shvatila sam, da škole više ne ispunjavaju svoju odgojnu funkciju, ili ako to čini, vidljivo je samo u tragovima.
Gotovo svaki roditeljski sastanak je počinjao sa „ Dobar dan…. znate oni su najgori razred koji sam do sada imala. Oni stvaraju takav nered da je sa njima nemoguće raditi . Mi više ne znamo što da radimo……. Znate, ja imam njih u razredu toliko i toliko i ne mogu ... Recite im vi …….. Potaknite ih vi…... Kaznite ih vi… ." To je mantra koju, sa manjim modifikacijama, roditelji redovito slušaju.
Tko je taj, tko treba stvoriti uvjete za ispunjavanje osnovne funkcije škole?
Škola je definirana, najkraće rečeno, kao institucija u kojoj se provodi obrazovno-odgojni proces. Za stvaranje svih uvjeta odgovorna je škola i svi njeni zaposlenici: ravnatelj, nastavnici, pedagozi, psiholozi, defektolozi i ini.
U svakoj školi postoji grupa nastavnik, koji su svoj autoritet nametnuli učenicima. Sa većim ili manjim naporom uspijevaju osigurati uvjete za provođenje nastave. Ne radi se tu samo o formalnom autoritetu u odnosu… Ja sam nastavnik… Ti samo učenik...Oni su uspjeli postići i stvarni autoritet, jasno definiranim očekivanjima u obrazovnom procesu i uloženom trudu koji je daleko veći od „Naučite u knjizi od… do…" . Ne zbunjuju učenike pribjegavajući „odgojnim" metodama, u kojima se loše ponašanje učenika kažnjava jedinicom iz znanja. Teže pravednosti i dosljednosti. Vjerodostojni su, štuju moralne vrijednosti, osobnim primjerom ih svakodnevno potvrđuju. Učenici ih jasno prepoznaju. Uglavnom ih ne vole, ali ih poštuju. To smatram ispravnim odnosom, budući da nastavnici i nisu u školi da ih učenici, ravnatelji i roditelji vole, nego da, ljubav prema svom poslu, iskazuju radeći ga profesionalno, u skladu sa dostignutim pedagoškim standardima.
Kakva se to neobjašnjiva transformacija događa sa učenicima u pet minuta, koliko traje mali odmor? Od više ili manje zainteresiranih, ali pristojnih slušača pretvaraju se u „divljake". Naravno, sa njima se nije ništa dogodilo. Oni su isti. Promijenio se kormilar na brodu. Kormilar koji ne zna dobro upravljati brodom ili mu nije stalo što se sa brodom događa.
Za to vrijeme ravnatelj-kapetan broda sve to promatra, vjerojatno i sam duboko svjestan razlike između dobrih i loših kormilara. Ne teži promjeni stanja, nadajući se kako se brodolom neće dogoditi za trajanja njegovog mandata.
Na žalost roditelja, a na štetu učenika i cjelokupnog društva, dobrih kormilara je u našim školama sve manje i manje. Pored učenika, upravo oni predstavljaju najveću vrijednost obrazovnog sustava. Bogatstvo, koje ćemo trajno izgubiti ukoliko se ništa ne promjeni. Izgubiti ćemo dobre primjere za svoju djecu. Primjere koji će im svakodnevno, jasno i nedvosmisleno, ukazivati na razliku između dobrog i lošeg.
Nastavnike koji dobro rade treba afirmirati
Nastavnike, koji dobro rade svoj posao, treba osobno i profesionalno afirmirati i izvući iz mase. Njihov osobni i profesionalni standardi trebaju postati standardi društva. Nešto čemu će i ostali težiti.
Ovaj problem ne mogu riješiti tehničke inovacije tipa e-školskih ploča, e-školskih dnevnika, video kamera. Mogu samo pomoći i ubrzati odgojno–obrazovni procesi. Ozbiljnost problema, kao i posljedice koje slijede, konačno bi trebale početi prepoznavati institucije sustava, od Ministarstva prosvjete…., lokalne samouprave, školskih odbora do ravnatelja. Podsjećam. I propust je grijeh.
Čitateljima, koji su imali strpljenja pročitati ovaj članak do kraja, upućujem pitanje. „ Vidite li uzročno-posljedičnu vezu ovog članka sa objavljenim člankom „Tko je ovdje životinja"?. Ja ju vidim. Nakon malo dubljeg promišljanja, uvjerena sam, tu vezu ćete vidjeti i Vi.
