Nedugo nakon što su znanstvenici osmislili nove protokole i tehnologije kao začetak Interneta, stvar su preuzeli u ruke mnogobrojni programeri, inženjeri i tehničari. Iako su i neki znanstvenici vrlo osebujni, potonja skupina, posebno programeri i informatičari, s pravom često bivaju proglašavani dress coda tj. odijela, kravata i lakiranih cipelica. No znatno više od stereotipa vanjštine, bitno je njihovo svakodnevno kreativno djelovanje, spajanje logike, matematike, znanja o sustavima i dizajnu u svojevrsnu novovjeku umjetnost, potreba za razmjenom znanja i dostignuća te neformalni i kriptični, nerijetko gorljivi oblici komunikacije.

Na Usenet grupama, mailing listama, drevnim BBS-ovima, chatovima i ostalim ranim oblicima online komunikacije, razvio se vrlo demokratičan, ponekad i anarhičan način razgovaranja. Cenzure gotovo da nije bilo ili ju nije bilo lako sprovesti. U verbalnim ratovima (flame wars) nerijetko su osim upitnih argumenata korištene osobne uvrede, diskvalifikacije, sprdanje i podcjenjivanje sugovornika, no sudionici predstavljeni svojim virtualnim identitetima (nickovima) nisu si zamjerali ova zastranjenja, prvenstveno zbog već spomenutog protivljenja ustaljenim malograđanskim formama (čitaj licemjerju), smislu za humor, ali i zbog želje da rasprave budu vatrene i dobro začinjene (spicy). Tipični primjer verbalnog rata su sukobi među korisnicima različitih operativnih sustava. Macintosh korisnici proglašavani su elitistima, šminkerima i pičkicama, DOS i Windows korisnici dosadnim, nemaštovitim, štreberskim, dok su korisnici UNIX/Linux os-ova sebe smatrali jedinim vjerodostojnim, pravovjernima, inteligentnim i kreativnim osobama. Žučne rasprave su nastajale uglavnom spontano, osim ako nisu bile potaknute spretnim manipulatorima – flejmerima. Oni manje spretni, brzo provaljeni provokatori nazvani su trollovima. Osim što bi trolove osudili i ismijali svi ostali korisnici, administratorima je ostala mogućnost da ih privremeno ili trajno isključe iz komunikacije.

Iako dosta dugo poslovni ljudi nisu ozbiljno doživljavali Internet, stručnjaci, svjesni njegovog potencijala odlučili su ipak malo „uljuditi" komunikaciju prije nego stignu „odijela". „Odijela" (suits), u ovom slučaju političari, odvjetnici, represivci, vojnici, biznismeni i svi ostali uštogljeni kontrol-frikovi, simboliziraju malograđansku kastu lažnog morala, prijetvorne političke korektnosti, hinjene pristojnosti i uglađenosti, bez smisla za humor. Nadali su se neki kako će netiqutte zatomiti apetit mentalnih staljinista i fašista, no vrlo brzo se pokazalo kako je za pridošlice tu previše slobode, anarhije i zajebancije. „Ej, previše se vi tu zabavljate, dobro provodite i smijete kretenskim šalama", kao da ih sada čujem kako preneraženi govore. Prevelik je bio kontrast „stvarnog" života u kojemu su oni držali sve uzde i provodili totalni nadzor i opuštenog laidback virtualnog svijeta. Kako im obrazovanje i inteligencija nisu dopuštali razumjeti taj neregulirani svijet, proradio je grandiozni ego te su odlučili i u taj svijet unijeti čimbenik kojime su vladali svakodnevnicom – strah.

Koristeći nedovoljno znanje sve većeg broja korisnika, sijali su strah prijetnjama kako i u ovom segmentu sve nadziru, sve znaju i o svemu mogu nedvojbeno suditi pa i uvoditi neka nova svoja pravila. Kada to ne bi upalilo, lansirali bi pamflete poput FBI-ja koji bi sve one što žele zadržati privatnost proglasili gotovo – teroristima. Kada im je Julian Assange opalio šamar izjavama kako uz svu moć nikada neće uspjeti uništiti njegovu mrežu koja jamči anonimnost korisnicima, odlučili su dodatno otežati život korisnicima donošenjem sve rigoroznijih zakona i pravila, poput SOPA i ACTA, uglavnom pod izlikom zaštite intelektualnog vlasništva.

Bez prevelikog zadiranja u tehnikalije, ustvrdit ću kako je danas u Hrvatskoj još uvijek moguće anonimno surfati i komunicirati na netu, bez mogućnosti da vam bilo tko uđe u trag. Neophodno je pri tome koristiti neke lako dostupne alate, no i bez njih, u zemlji u kojoj malo koja ustanova i poduzeće imaju donesenu službenu politiku informacijske sigurnosti, vrlo je lako zametnuti trag ili „zavarati" protivnika. Mali primjer: ako nema obaveze zaključavanja računala pri odlasku na toalet, ako nema posebne skrbi o fizičkoj zaštiti mrežnih priključaka, tada nije problem u nekoj ustanovi sjesti za računalo trenutno odsutnog djelatnika, ili se priključiti svojim računalom na neku priključnicu i u tuđe ime i pod tuđim računom komentirati ili raditi štetu u cyber svijetu. Dok god postoje države koje ne podržavaju mainstream globalnu politiku ili joj se otvoreno suprotstavljaju (poput Irana, Kine) i koje su spremne stranim korisnicima i hackerima osigurati proxy servere, bit će i na globalnoj razini moguće anonimno komuniciranje, kojemu će institucije teško ući u trag.

Dodatnu zbrku u sve unosi i nedovoljna kvaliteta i sigurnost operativnih sustava poput MS Windowsa, ali i ostalih koji su podložni hackerskim napadima i preuzimanju nadzora. Osobno sam bio nazočan demonstraciji IBM-ovog zaposlenika, etičkog hakera, koji je za 15 minuta, bez znanja vlasnika računala, preuzeo potpunu kontrolu na nedovoljno „pokrpanom" MS Windows računalu. Nakon toga, neopaženo je mogao slati komentare na forume, slati mailove i kupovati u on-line trgovinama u vlasnikovo ime. Dakle, koristite li windowse, a ne znate sve o usluzi Windows update, radije nemojte niti uključivati računalo. Men-in-the-middle napadi predstavljaju primjer hackerskog napada pri kojemu se napadač ubacuje u komunikacijski kanal između dviju osoba te nadzire ili mijenja poruke.

Prije nekoliko dana ugledni aktivist i komentator (??) Ivan Zvonimir Čičak izjavio je u emisiji „In medias res" kako neće biti problem utvrditi govori li Damir Mihanović, zviždač u aferi Fimi medija, istinu kada tvrdi kako su mailovi koje je poslao JK mijenjani. Prema Čičkovim riječima, svi se mailovi poslani u Hrvatskoj pohranjuju u državnom arhivu. Iako ovo nije prva budalaština koju je izvalio Čičak, postavlja se pitanje je li svrha ove izjave podgrijavanje „straha" od nadzora građana ili jednostavno još jedna od demonstracija totalne nekompetentnosti „uglednog" komentatora