Pišući članak „Oda radosti i kontejner za smeće" bila mi je namjera potaknuti u čitateljima dublje promišljanje o sveprisutnom problemu. Razmišljanje, koje će trajati duže od časa kada sugrađana vidimo kako kopa po smeću, do trenutka kada ćemo okrenuti glavu, jer nam se taj prizor ne sviđa.

Što sam tražila to sam i dobila. Među ostalim, svojim komentarom se oglasio Chiuvava, jedan od stalnih posjetitelja portala. Moram priznati kako s njegovim komentarom nisam bila oduševljena, jer je u svojoj naravi slijedio krilaticu „Ubite glasnika". Kako sam autorica članka, nisam odgovorila Chiuvavi, jer bi se dovela u situaciju da se moja reakcija tumači ponašanjem u maniri „uvrijeđene frajle".

Riječi mogu biti oruđe, kojim ćemo izraziti, jasno i javno, artikulirane stavove o problemima koji nas pogađaju i naše zahtjeve uputiti na adrese političkih elita.

To je u moje ime učinio kolumnist portala Emil Cipar u kolumni "Ne kopati po smeću". Vrlo vrijednom uratku, koji je moja i Chiuvavina, na izgled različita razmišljanja, sudeći po njegovoj reakciji, doveo u suglasje. Naša su promišljanja o ovom problemu slična, samo svoj revolt iskazujemo na drugačiji način. Jedno je sigurno, oboje želimo da se ovaj problem, kao i mnogi drugi prisutni u društvu u kojem živimo, riješe.

Komentirajući moju kolumnu Chiuvava piše: „Dobit će i 500 ako treba, ako taj njen članak pomogne makar jednoj osobi. Al trenutno, njeno mišljenje nema relevantnosti u objektivnoj stvarnosti. Misliš da gđu kolumnisticu netko čuje? Ne rješava ništa. Možda sam bio prebezobrazan, ali neka dotična gđa to ne shvati osobno, možda je nisam dobro razumio.

Nemam iluzija. Potpuno sam svjesna društva u kojem živim i svih njegovih deformacija. Mogu prepoznati i uzrok tih deformacija. Posljedice ne moram prepoznavati. Njih živim. Znam da, samo moje mišljenje, kako kaže, "nema relevantnosti u objektivnoj stvarnosti".

Želim nešto učiniti. Mijenjati crnu stvarnost u obećavajuću budućnost. Kako? Nasiljem? Ni slučajno! Duboko prezirem svaki oblik nasilja nad tijelom, duhom, društvom. Što mi u tom slučaju ostaje kada se, kao mali čovjek, ne mogu pomiriti sa stanjem i „čekati bolja vremena?".

Ostaju riječi. Riječi kojima smo, tko zna koliko puta, obitelji, prijateljima, poznanicima... izrazili svoje osjećaje srdžbe, ogorčenja, bezizlaznos ...ali ih nismo iskazali javno.

Riječi mogu biti oruđe, kojim ćemo izraziti, jasno i javno, artikulirane stavove o problemima koji nas pogađaju i naše zahtjeve uputiti na adrese političkih elita.

U tom slučaju postoji mogućnost da uspijemo probuditi njihovu uspavanu savjest. Možda ih potaknemo da preispitaju svoje mjesto i ulogu u javnom životu i sagledaju posljedice svojih pogrešnih odluka.

Samo moja riječ neće ništa promijeniti. Ali moja, tvoja, njena, njegova… naša - može promijeniti stanje stvari. Ako ništa drugo „produžit" ćemo pamćenje sugrađana od izbora do izbora. Možda ćemo ih potaknuti da shvate svoju veličinu, ali i odgovornost prilikom odabira kandidata, kojima će povjeriti svoju budućnost.

Chiuvava je naš sugrađanin koji ima što reći. U to sam se uvjerila nakon što sam, na stranicama portala, pročitala njegov intervju. Ima i potrebu za iskazivanjem osobnih stavova. Iskazuje ih na vrlo zanimljiv način. Potrebno je da Chiuvava učini samo još jedan napor. Trebao bi prestati biti „nickname" i biti Ja … U tom času prestao bi biti dio bezlične mase koju nitko „ne doživljava", nego čovjek u punoj veličini i značenju.