Izvukao je 30 lipa. Računam. Da bi kupio kilogram kruha treba izvući 20 boca. Koliko za to kontejnera treba „prekopati“? Dvadeset ako bude imao sreće da se u njemu nalazi samo jedna boca i ako ga netko nije preduhitrio.
Ovo je moj prvi pisani uradak, učinjen s namjerom da javno podijelim svoja razmišljanja sa vama, mojim sugrađanima. To bi se mogla nazvati „kolumna",ali sam sklonija objašnjenju da, kao stanovnica Slavonskog Broda od svog rođenja pa sve do svojih sadašnjih ranih pedesetih, svojim razmišljanjima doprinesem da moj grad, moj voljeni grad, bude prijatelj svakom svom stanovniku.
Moja odluka potaknuta je, datumom 9.12.2011., danom kada su hrvatski predsjednik Ivo Josipović i predsjednica hrvatske (tehničke) Vlade Jadranka Kosor potpisali ugovor kojim će Hrvatska postati 28. članica Europske unije.
Što je zajedničko „Odi radosti" i kontejneru za smeće? Puno toga. Ako smo spremni pomoći onima kojima je pomoć potrebna, ako živimo sa spoznajom kako smo, za druge, učinili najviše što smo mogli - možemo ići kroz život, u sebi pjevajući „Odu radosti".
Gledam izravni prijenos toga događaja na HTV-u. Impresivno! Sve je organizirano savršeno složenim protokolom. „Oda radosti" upotpunjuje i naglašava svečanu atmosferu. U dvorani nasmiješena i, čini se, dobronamjerna lica. Pitam se, hoće li i naš život biti tako organiziran te hoće li i nama, malim ljudima Hrvatske, „Oda radosti" zvoniti u ušima, u svakom našem proživljenom danu? Nadam se. Vjerujem.
U dobrom raspoloženju, odlazim u spavaću sobu zapaliti jednu cigaretu. Kako je moja obitelj uspješno provela anti pušačku kampanju, odlučila sam, poštujući volju većine, pušiti na prozoru spavaće sobe, a ne u stanu.
Vrlo brzo, moje dobro raspoloženje prolazi i obuzima me žalost i tjeskoba. Vjerujem da se pitate - kako sam uspjela, u prehodanih desetak metara, tako promijeniti raspoloženje?
Točno ispod prozora našeg stana nalazi se kontejner za smeće. Ugledala sam čovjeka koji prevrće smeće po tom kontejneru u nadi kako će pronaći nešto, njemu upotrebljivo. Da situacija bude još dramatičnija, kontejner je nedavno ispražnjen, pa se on toliko nagnuo preko ruba da sam mislila kako će pasti u njega. Pitala sam se - što je to vrijedno tolikog njegovog truda?
Izvukao je jednu plastičnu bocu.
Izvukao je 30 lipa. Računam, da bi kupio kilogram kruha treba izvući 20 boca. Koliko kontejnera, za to, treba „prekopati"? Dvadeset. Ako bude imao sreće da se u njima nalazi samo po jedna boca i ako ga netko nije preduhitrio.
U tom slučaju će kupiti samo pola kilograma kruha ili još manje.
Većina zemalja Europske Unije imaju dobro uređen sustav postupanja sa otpadom. Odvajaju i selektiraju papir, plastičnu ambalažu, staklenu ambalažu, stare baterije i drugo. Komunalnim tvrtkama plaćaju odvoz smeća prema količini. I to samo onoga koji ostane nakon odvajanja. Što manje otpada manja cijena odvoza. Logično. To ima smisla.
Vrlo su rijetki oni građani EU koji skupljaju tuđe smeće po kontejnerima. Oni koji nemaju sredstva za život dobivaju socijalnu pomoć u iznosu koji je dostatan da osigura elementarne životne potrebe. To želimo i tomu težimo.
A što do tada? Što činiti do trenutka dok „Odu Radosti" u svom srcu i svom životu ne bude mogao čuti i čovjeka s početka ove priče. Čovjek koji je gotovo završio u kontejneru za smeće.
Mogli bismo do tada razviti vlastiti sustav razvrstavanja otpada razmišljajući o našim sugrađanima, nesretnim ljudima koji su prisiljeni, mnogi od njih ne svojom krivnjom, svoje egzistencijalne potrebe zadovoljavati na način koji nije dostojan čovjeka.
Na koji način?
Evo nekoliko ideja. Mi građani, koji svojim prihodima još uvijek možemo sebi osigurati skroman život, skupljene boce ne bi trebali vraćati, nego bi ih, u vrećicama, trebali ostaviti pored kontejnera i na taj način omogućiti da povratnu naknadu dobiju naši siromašni sugrađani. Odjeću i obuću koju više ne koristimo, ukoliko ih ne nosimo u Caritas ili Crveni križ, mogli bi isto tako ostaviti pored kontejnera. To nas neće osiromašiti, a njih, budite uvjereni, neće obogatiti.
Sačuvat ćemo im minimum ljudskog dostojanstva, a to je najmanje što možemo za njih učiniti.
A što trebaju učiniti za njih bogati i političke elite? Ništa posebno i spektakularno. Samo trebaju prestati otimati naš novac i ostaviti ga državnom proračunu iz kojega bi se moglo pomoći gospodarstvu da se razvija i povećava produktivnost, na način da zapošljava nove radnike.
I na kraju da odgovorim na pitanje s početka.
Što je zajedničko „Odi radosti" i kontejneru za smeće? Puno toga. Ako smo spremni pomoći onima kojima je pomoć potrebna, ako živimo sa spoznajom kako smo, za druge, učinili najviše što smo mogli - možemo ići kroz život, u sebi pjevajući „Odu radosti".
