Nepravomoćnu presudu - temeljem koje su Sanader i društvo, plus HDZ, proglašeni krivim - kreatori javnog mnijenja prihvatili su kao dobrodošlu činjenicu. U javni diskurs uveden je slogan o zločinačkoj organizaciji kao efikasnom sredstvu kojim se začepila gubica svakom oponentu vladajuće stranke. Ni riječi o naravi našeg sudstva, samo izrazi zadovoljstva.

I meni se čini da Sanader nije nevin. A zašto mi se tako čini? Zato što mi to govore novinari.

Nakon odluke o ukidanju te presude, osuli su drvlje i kamenje na sudstvo. Ako je sudstvo „sramotno" sada s ovom presudom, znači li to da je ono sramotno samo u pojedinim slučajevima? I znači li to da je bilo pošteno i da se postupalo po pravilima struke pred kratko vrijeme kada je osudilo Sanadera i društvo?

Je li kriterij po kojem se mjeri poštenje pravosuđa stupanj koincidencije neke presude suda s presudom novinara?

Bave li se novinari raskrinkavanjem sistemske korupcije, je li  im na duši briga oko uvođenja reda u pravosudni sistem, imaju li za temelj svog djelovanja principe opće pravednosti?

Evo što javnosti poručuje novinar Večernjeg lista: „Problem je u tome što sudovi teško mogu uvjeriti građane da je Sanader nevin. Većina ga doživljava kao korumpiranog političara koji se pozicijom premijera koristio kako bi svoje bankovne račune podebljao za milijunske iznose."(Dražen Ćurić,Večernji list, 1.10.2015.)

Kako bi izgledala konstrukcija cijenjenog novinara ukoliko je prenesemo na neki drugi slučaj?

Andro Vlahušić je pravomoćno osuđen „za zlouporabu položaja i ovlasti, odnosno poticanje na to zlodjelo". (Splitski Županijski sud u prosincu 2012. donio je prvostupanjsku presudu, a ista je potvrđena na Vrhovnom sudu u svim dijelovima, osim u trajanju kazne.) Unatoč tome, 2015. Andro Vlahušić ponovno je izabran za gradonačelnika Dubrovnika.

Bi li etički poučak Dražena  Ćurića, u ovom slučaju,  glasio ovako: „Problem je u tome što sudovi teško mogu uvjeriti građane da je Vlahušić kriv. Većina ga ne doživljava kao korumpiranog političara".

Ključno je očistiti svoj pojmovni sustav od osobnih sklonosti prema ovoj ili onoj političkoj opciji. To je osnovni preduvjet za izgradnju kredibiliteta kada je u pitanju razgovor o principima.

Ako je naše sudstvo „sramotno", onda je to definicija koja  počiva na kvalitativnoj konstanti. Ne može se redefinirati od slučaja do slučaja.

Ako je „doživljaj većine", izgrađen na novinarskim presudama,  objektivno mjerilo za kaznenu odgovornost, ne bi li trebalo ukinuti sudove?