HRVATSKA nogometna reprezentacija se plasirala među četiri najbolje na svjetskom prvenstvu. To je sport, igra, natjecanje. Relaksacija i opuštanje. Hrvati se vesele, navijaju, slave. Baš kao i svi drugi narodi čije momčadi pobjeđuju. Vidjeli smo i mnogo suza, plakali su ljudi na tribinama kada su njihovi predstavnici gubili. Što je u tim reakcijama toliko sporno da se prosvijećeni kozmopoliti masovno snebivaju i uvredljivo blate hrvatske građane?

„Zbunjena nacija pobjede u Rusiji doživljava kao svoje", „To je histerija, u eri neuspjeha hranimo se bilo kakvim uspjesima." Tako vrišti jedan od hrvatskih novinara.

Zna li itko od vas ijednu naciju na svijetu koja sportsku pobjedu svojih predstavnika doživljava kao pobjedu nekog drugog, neke druge nacije, druge države? Bi li odricanje od pripadnosti pobjedničkih sportaša  svojoj državi i narodu ( a znamo da sportaši prezentiraju državu kojoj pripadaju), bi li to trebao biti obrazac ponašanja koji bi udovoljio prosvijećenim realistima koji zagovaraju odmak od emocija? Jer, emocije smo svi jasno vidjeli. I svjedoci smo da to nije  iznimka koju možemo vezati samo uz Hrvate.

Može li se uopće razumno objasniti  ova izjava o zbunjenoj naciji?  Svi koji se vesele i slave pobjede naše reprezentacije ne izgledaju zbunjeno. Sugeriranje transfera pobjede na područje izvan sportskog, ili, jednostavnije, zločesta tvrdnja o kompenzaciji vlastitih neuspjeha uživljavanjem u uspjehe nekog drugog, to je prozirna i smiješna psihološka travestija.

Kako bi se to svi mi trebali ponašati, a da uvijek, u svakoj prilici u kojoj se narod zabavlja i veseli, ne postanemo objekt za psihijatrijsko dijagnosticiranje od  strane razložnih, pametnih, onih koji nastupaju s pozicije sveobuhvatnog pogleda na svijet?

Terapija koja nam se preporučuje svodi se na osvješćivanje o stanju i uvjetima u kojima živimo i problemima koji nas pritišću od siromaštva do nefunkcionalne države.

Doslovno to znači da nemamo pravo na veselje, jer imamo problema. To znači i da siromašan nema pravo na veselje, jer tako zanemaruje stvarnost i zavarava se. To znači i da bolestan nema pravo na trenutke radosti, jer zanemaruje svoju bolest. To znači i da starac nema pravo na navijanje i nestašno ponašanje, jer zanemaruje tužnu istinu o približavanju kraja svog života. To znači i da invalid bez noge nema pravo  veseliti se pobjedi naše reprezentacije, jer  mu to veselje neće vratiti nogu.

I, kao šečer na kraju, ovakvi parapsihijatrijski napadi najžešče iskaču kada im se u fokusu pojavi predsjednica države. Čini se kao da bi ostali pribraniji i kada bi im se priviđali bijeli miševi, ali pojava predsjednice, bilo kada, bilo gdje i bilo kako, to nisu u stanju sabrano podnijeti.  Kao u areni, iskaču sa svim raspoloživim oružjima i ubadaju naslijepo i agresivno, poput onih sirotih bikova koje razjari crvena krpa.