DAN je učitelja. Svi koji rade u školi, kojima je poziv učitelja poznat kao i sve teškoće koje uz njega idu, danas mogu razmisliti o svim izazovima rada s djecom i mladima. Koliko god živimo u vremenima drugačijim, izazovnijim, nestabilnijim - jer biti nastavnik ne znači sigurnu uzlaznu karijeru - toliko možemo suditi po sebi vjerujemo li dovoljno jedni drugima, vjerujemo li u vlastite sposobnosti, hoćemo li uspjeti zainteresirati učenike, hoćemo li ostaviti traga u njihovim životima.

Svi smo bili mladi. Mladost je ponekad nesnošljiva, nerazumna. Ali takve faze prođu. Jer sve prolazi. Nastavnici i učenici zaustavljaju vrijeme kroz sjećanje.

Biti nastavnik danas je teško jer postoje mnoga pomagala kako bismo sat učinili što kreativnijim, a to je kontradiktorno. Tako je zato jer unatoč svim pomagalima postoje pitanja jesu li učenici dovoljno motivirani za materijal koji je puno bitniji od igre, od dinamike sata, od smijeha na šale (... ) - a to je znanje.

Nastavnici raspolažu znanjima koja učenike mogu voditi kroz teža pitanja prilagodbe, pitanja na koja  odgovore ponekad neće naići u udžbenicima. Ponekad dobrota, pristojnost, postaju put k znanju o životu, o vrijednostima koje ga čine. Biti dobar nastavnik je jednako čovječnosti, nepatvorenosti. Jer kako drugačije učiti ako ćemo to činiti samo prema defaultu. Čovječnost je uvijek najvrjednija. A znanje je toliko nadopunjuje koliko smo sposobni povezati dvije strane koje nisu posvađane, nego tek različito strukturirane.

Ako ste dobar predavač, ako dobro poznate materiju, vi ćete isto tražiti od djeteta koje ponekad ne može biti spremno na novo znanje. Fleksibilnost nastavnika, potreba približavanju učeniku, tog vrsnog predavača učinit će jednako ranjivim kao što je onaj koji mu je povjeren. Problemi učenika uvijek su problemi pravih nastavnika. Jer, prijateljevati u dopuštenim granicama nije zabranjeno. Dapače, tko jednom prihvati tu činjenicu, ona će se samopotvrđivati zauvijek. Velike ideje se realiziraju zahvaljujući interakciji nastavnik-učenik. U suprotnom, bilo bi dovoljno samo odrađivati posao za mjesečnu plaću.

A nikad nije tako jer nije nikad ni bilo propisano koliko će mjesečno aktivnosti odraditi i učenik i nastavnik. Uvijek je to više negoli je formalno potrebno. Izgubio se status nedodirljivog nastavnika. Je li to dobro? Jest, jer učenicima je danas više nego ikada potrebna pomoć. Baš zato jer je toliko mogućnosti koliko je mnogo hrane na blagdanskome stolu. Ako uzmemo jedno, pitanje je hoćemo li biti njime zadovoljni, hoće li uzimanje svega pomalo zadovoljiti (našu, njihovu) potrebu i slično.

Nova vremena su otvorila mogućnosti, ali brzom konzumacijom gube se vrijednosti. Zato je važno usporiti, dobro promisliti. A nastavnici? Njihova uloga je uloga onoga tko će zaustaviti kad je potrebno i reći naglas ili u sebi: čekaj, još nije vrijeme, nisi naučio. Ali i naučio i upoznao: vrijednosti života, bonton, dobrotu. Učenici puno vremena provode u školi, zato je škola i odgajateljica, mjesto gdje se uče bolnom prihvaćanju neuspjeha, sreći uspjeha. Škola je mjesto gdje nastaju prijateljstva, ali i mjesto gdje nestaju. Kao i u životu nakon formalnog školovanja. Gledam, pojavila se stranica s natječajem za najbolje učitelje/nastavnike gdje je potrebno uz prijavu ostaviti najdraži komentar/izjavu učenika. I tu postoje raznorazne izjave, od komičnih, polukomičnih, do onih istinski vrijednih, pohvalnih. Razmišljam, pa zaista je biti nastavnik velika stvar. Jer uz sve navedeno, nastavnik se uči različitostima poput samih učenika. Biti jedno u razrednom odjelu, a opet biti svatko za sebe... što reći? Učenicima je potrebno dati snagu za unutarnje borbe koje nastavnici nastavljaju u sebi jer trebaju primiti dio tereta. Pravi nastavnik bi uvijek trebao preuzeti dio tereta jer krhkost mladenaštva zahtijeva njegovanje, razumijevanje. Ne kritizirati toliko, ne napadati... krenuti polako ususret suodnosu s novim nadama koje moraju pokoriti svijet. Ali čime?

Znanjem i dobrotom. To je sve što ostaje nakon svih pitanja i borbi. To je najvažnije. Škola budućnosti kreće se prema univerzalnim vrijednostima onda kada razbije barijeru odnosa nastavnik-učenik. Jer ona je nestabilna ako se temelji samo na strogoći. Svi smo bili mladi. Mladost je ponekad nesnošljiva, nerazumna. Ali takve faze prođu. Jer sve prolazi. Nastavnici i učenici zaustavljaju vrijeme kroz sjećanje. Ako se nikad ne sjetimo onoga tko nam je predavao, kome smo predavali kao da nije ni postojao. Zašto? Jer ponekad je poticaj onome kome je potreban jače oružje od zasluženo grubih riječi. To znaju oni kojima školovanje nije teklo onako kako su zamišljali. Ali uzdigli su se iz pepela da bi novim generacijama pokazali put kojim mogu poći. Ne da bi im bilo puno lakše, nego da bi se znali nositi s porazima.