PRIRODNO je da svoj dan imaju ljudi i zanimanja koje poštujemo, čiji rad cijenimo i za koje mislimo da su za jednu zajednicu jako značajni. Pa tako i naši učitelji imaju svoj dan, Dan učitelja. A što ovo društvo i njegovi dosad birani predstavnici misle o važnosti naših učitelja, to je svakome kristalno jasno.

Za njih nikad nema. Nije bilo u devedesetima jer je bio rat, ni kasnije jer je bila obnova, ni poslije toga jer je bilo hitnijih i bitnijih stvari, a za njih nema niti sada, jer je kriza.

Možemo pitati neznance na cesti, žele li da im sin ili kći bude učitelj(ica), pa ćemo vidjeti što će nam reći svi do jednoga. Bilo što je bolje nego to. U škole idu samo zanesenjaci. Jer svi ti zanesenjaci koji rade u prosvjeti, gule pet godina na sveučilištima, da bi ostatak života proveli u smrtnom strahu od toga da će im pregorjeti bojler, da će dijete tražiti novac za školski izlet u Španjolsku, da će ih punica zamoliti da se do kraja godine odsele u neki drugi stan, ili da će morati pokopati mater.

Danas je taj visok, važan i častan poziv gotovo u potpunosti obezvrijeđen. Znamo da nekada, ne tako davno, nije bilo tako. Učitelj je bio netko tko je u očima podučavanih pobuđivao strahopoštovanje, a u očima zajednice pijetet i uvažavanje, nešto kao osoba od ugleda, čija pojava služi i kao vrsta osobitog, tihog unutarnjeg moralnog balansa.

Teško bi se moglo kazati da je bilo prije moguće da netko bude dobar učitelj, a da pri tome ne bude i dobra osoba. Zato i danas treba važiti pravilo da dobar učitelj može biti isključivo ako je i dobar čovjek. A danas rijetko gdje možemo čuti riječi hvale o učiteljima. Oni su ti koji ništa ne rade, oni su ti koji tri mjeseca imaju godišnji odmor, oni su ti koji stalno stupaju u štrajk, nikad zadovoljni plaćom...

Ali današnji učitelji bi pokrepali od gladi da ne obavljaju još stotine raznih dodatnih poslova izvan radnog vremena, uključujući i krečenja po kućama.

Učitelji tegle kući testove i zadaćnice u vrećicama iz Todorićeva vremena, jer pristojna torba košta skoro koliko njihova plaća. Oni nose najgore cipele, a jedina putovanja na koja su ikad išli su maturalci s učenicima. I još se društvo usuđuje biti nezadovoljno njima. 

Za njih nikad nema. Nije bilo u devedesetima jer je bio rat, ni kasnije jer je bila obnova, ni poslije toga jer je bilo hitnijih i bitnijih stvari, a za njih nema niti sada, jer je kriza.

Učitelj je taj koji obrazuje, odgaja, veže pertle, vodi u tolaet, briše sline. Učitelj je i psiholog, i trener, i prijatelj i roditelj. A ipak danas tako nepoštovan u društvu i obezvrijeđen.

Ali naša zemlja je izgleda odabrala put vlastitog samouništenja. Pa zašto se onda čuditi takvom odnosu prema učitelju. Kako drugačije tumačiti inertnost i ignoriranje sustavnog pražnjenja hrvatskih učionica koje iz godine u godinu gube učenike. Je li cilj da za nekoliko godina imamo jednog učitelja i jednog učenika u učionici.

U zadnjih pet godina naša zemlja je ostala bez 45 tisuća učenika iz srednjih i osnovnih škola. Srušit će, kažu tako demografi, i sustav i učitelje.

Nekad davno, legenda kaže, u seoskoj i građanskoj hijerarhiji, najcjenjeniji bili su liječnik, svećenik i učitelj. Nekad bilo, sada se spominjalo. Usmenom predajom. I u poznatim romanima, koji nisu bajke.

Nekad davno, legenda kaže, učitelji su imali podršku roditelja i općenito društva. Nekad davno, legenda kaže, učiteljski se poziv cijenio. U današnje vrijeme razmišljati o tome da učitelji imaju neki ugled u društvu, a bo'me i doktori i svećenici,  ravno je znanstvenoj fantastici koja graniči s crnim humorom.

Dragi učitelji, zavrijedili ste barem da Vam posvetim jednu moju kolumnu i da Vam čestitam Vaš dan, Dan Učitelja!