SVAKIH nekoliko godina pojavi se velika pompa oko bećarca. Prije nekoliko godina je Branimir Čolaković, član KUD-a iz Valpova zbog teksta: „Aoj mala, ti u plavoj bluzi, skini gaće pa mi se nag…”, policajki morao platiti odštetu od 2000 kuna jer je „uvrijedio službenu osobu i ogriješio se o ravnopravnost spolova”. Prije nekoliko dana, pak, umjetnica Arijana Lekić-Fridrih protestirala je protiv upisa bećarca na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine (2011.) zbog teksta: „Nema žene bolje od krmače, mo'š je klati, mo'š je i je....”, no, ona navodi još neke čija je 'vrijednost' izražena u salvi prostota, ismijavanja različitih grupacija ili pojedinaca s različitim karakteristikama. No, ono što je sporno u cijeloj priči nije činjenica da je tekst (ili da su tekstovi) koji u javnosti izaziva sablazan upravo takav - jednostavnim rječnikom rečeno - ružan, ljigav, neprimjeren i glup, vulgaran, a da dalje nastavimo mizogin i suvišan, ne samo našoj kulturi, nego neprimjeren u smislu izražavanja nekakvog humora,… sporno je što se kroz njega gleda sukus bećarca kao nematerijane baštine.

Pogrešno je misliti kako je bećarac samo to. Karakterističan za područje Slavonije, Srijema i Baranje, bećarac kao vokalno i/li vokalno-instrumentalna forma želi iskazati određeno raspoloženje i češće je vedrog karaktera. „Naziv bećarac potječe od turske riječi „bekar” ili „bekjar” (momak, samac, neženja) koja se u hrvatskoj jezičnoj uporabi odnosi na bećara, lolu, bekriju” (Antić,Užarević). Pandan bećaru je bećaruša – ženski boem, djevojka („šokica sam i šokačko dijete, bećaruša od glave do pete"). Reljkovićev „Satir iliti divji čovik” sadrži možda baš prve bećarce kako navode istraživači ovoga područja. Pjesma iskazana u desetercu ili u kombinaciji s osmercem (Kolenić) tako se često označava i kao „razuzdana”. Ali to 'i' svjedoči o tomu da bećarac nije isključiv.

Da je izražavanje u njemu samo takvo i nikakvo drugačije, to je netočno. Bećarac je živa, fluidna forma te su neosporni razvoj i egzistencija bećarca u našem vremenu. Nažalost, sporan tekst ili tekstovi više govore o neimaginativnosti i degutantnosti samog pjevača, odnosno, izvođača. Manjak alegorija, metafora (koje spominje velikan tamburaške glazbe, muzikolog Mihael Ferić kao odliku bećarca, uz erotiku i spomenutu lascivnost) vrlo često izazivaju zgražanje kada se radi o ovom tipu bećaraca. Uzmimo za primjer sljedeće stihove: "Oj sviraču, bi l' ti malo moje, crne kreme za brkove svoje?”. Tu je vidljiva dvosmislenost stihova, ali i inventivnost tvoraca samog teksta. Nema ničega neprihvatljivog, prostog, otvorenog u izričaju; ono se tek nazire. Aktualnost bećarca i njegova životnost, humor bez premca koji nije naprasan niti neprihvatljiv, vidljiv je u ovim stihovima: "E, naš Plenki koja je strahota, pjevat' vama i to bez prostota”. Angažiranost i prosvjed, na umjeren način, sebi svojstven, aktualnost (…), sve je to bećarac. Vidimo novi tekst, ali simpatičan, možda premijeru Plenkoviću uvredljiv jer, zaista, posjeduje skrivene konotacije. No, ništa javno nije izrečeno, nikakva pokuda, nikakva psovka niti vulgarnost.

Ipak, noviji tekstovi, drugačijeg tipa 'intonacije', sporni su zbog izrazito neinventivne otvorenosti bez umjetničke vrijednosti, bez umjerene lascivnosti koja nije toliko uvredljiva da se na nju ne može odgovoriti. Jer, ne zaboravimo natpjevavanje. Njegova svrha je upravo u tome da pjevači iskazuju svoju maštovitost, čak i lascivnu tako što će znati „odgovoriti" tekstom onomu tko ih izazove. Youtube je prepun takvih natpjevavanja, vrlo oštrih riječi i (pri)prostih izražavanja.

Primjer muško-ženskog natpjevavanja nakon „izazova” su sljedeći stihovi koje je djevojka otpjevala sviraču/izvođaču na tamburi: „Tamburašu velikog trbuha, više sek… manje jedi kruha”. Sasvim otvoreno, legitimno postaje natpjevavanje tzv. bake Kate iz Pleternice o kojoj postoje i snimljeni prilozi upravo o ovoj temi.

S druge strane, ono što u nama izaziva zgražanje vrlo često u tradiciji je osmišljeno kao izazivanje nekog lažnog morala. Anđelko Barbić tako navodi: „Stihovi, kadkada lascivni, ne vrijeđaju moral lišen pritvorne malograđanske hipokrizije što u ime nepobjedive ljudske gluposti nastoji svoj filistarski weltanschauung (čitamo: svjetonazor) proglasiti univerzalnom etičkom normom”.

Zvonimir Toldi, veliki slavonskobrodski stručnjak etnolog i povjesničar, sakupivši tekstove kazivača (koji usmenom predajom prenose tekstove čuvajući ih od zaborava) izdao je publikaciju naziva „Razigrani doro” (1984.). On nije prvi koji je na ovaj „otvoreni” način pristupio zabranjenoj tradiciji. U predgovoru knjizi spominju se „Crven ban” Vuka St. Karadžića (1979.) te „Kudilja i vreteno” za koju se pretpostavlja da ju je skupio i čuvao Ivan Kukuljević Sakcinski. U „Razigranom dori” pršti od otvorene erotike, humora koji, pak, nije za svačiji ukus. Međutim, to jest postojeće i svjedočanstvo je jednog načina izražavanja koje se protivi normama, velikim temama, čistoći i želi izazvati smijeh, zgražanje onih koji sebe smatraju "višim” od tih prostih ljudi kojima su okruženi. Licemjerno je ne priznati da nekad sami posežemo za izražavanjem protivnom bontonu (mudri znaju kad i gdje!). Jer, ne zaboravimo kako se ponašamo onda kad nas nitko ne vidi te kakve su nam misli o nekome i nečemu a „javno” smo pribrani i suzdržani. Dakako, ne moramo biti takvi, ali često jesmo, licemjerni i dvolični mašući visokomoralnom zastavicom svima nepodobnima, 'nižima' od nas samih.

Isto tako, autoironija tekstova, 'prostakluk' za kojim posežu sami pjevači govoreći o sebi samima, govori mnogo o fleksibilnosti samog prihvaćanja sebe, možda mišlju: gle, ja sam smiješan, takav, za „sprdnju".

I što dalje? Ništa. Upravo to jest smisao, ići dalje nakon nekog ispada koji se može, a ne mora tolerirati, koji ne mora biti u skladu s lijepim i uzvišenim, ali, priznati da je (nažalost) to također u nama samima. Oduvijek.

Jedan bećarac tako zorno objašnjava: „ja ne pjevam što ja brige nemam, već ja pjevam da tugu rast'eram”. Možda baš tako možemo shvati "izlet” u zabranjene kontekste i rezultat diskursa o bećarcu.

Možemo u samom „Razigranom dori”, pronaći i dublji smisao onoga što nam je postalo pokretač cijele priče:

„Naravno, sve ovisi o svrsi. Jesu li 'prostačke' riječi same sebi cilj ili su u službi umjetničke kvalitete pjesničkog djela! Pisci koje smo maločas, nasumce, spomenuli kao 'korisnike' tih 'zabranjenih' riječi ne mogu se ni po strožem puritanskom kriteriju svrstati u red bestidnih iliti pornografskih autora, a ima među njima koji su čak stavljani u red velikih umjetnika, pa su već odavno, svugdje u svijetu, ušli u školske čitanke.” (Dubravko Jelčić)

Dalje se autor (Jelčić) spomenutog teksta pita o granici između opscenosti i normalne upotrebe „petoslovnih" riječi te zaključuje da ovisi o čitatelju kako će interpretirati i shvaćati te tekstove, napominjući da su značajni pisci kao Aristofan, Boccacio, Beaudelaire, Verlaine (…) skriveno koristili „zabranjene riječi i izraze".

No, priču o bećarcu ne može zaokružiti niti „Razigrani doro” niti cijela fama o vulgarnosti pro et contra. Priču je potrebno završiti stihovima koji su važni, lijepi, primjereni, stihovima u upotrebi koji se zaboravljaju onda kada se, izvrćući vrijednost tradicije, potire onaj dio zbog koga ona i jest neizostavna.

„Slavonijo ne bi' te volio, da se nisam u tebi rodio" - najčešće otpjevani stihovi veličaju Slavoniju, kao kolijevku, ali se mogu shvatiti i ovako: ovdje je teško živjeti, puno se radi ali, Slavonijo ipak te volim, kakva god da jesi jer si moja, zemlja moga rođenja, života (…).

„Jedinu sam sliku izgubio, svoje drage koju sam ljubio” - kratko, jasno, žaljenje zbog stvari koja je jedina poveznica s dragom, a ta 'slika' može biti i zaborav lika ili, doslovno, fotografija.

Ove stihove sam čula od svoga dide i to će ostati stihovi koje pamtim i kroz njih se sjećam njega i onoga što jest bećarac, slagali se s tim ili ne: tradicija, ljubav, veselje, tuga, sve što imamo u Slavoniji koja pati i kojoj je veća muka preživljavanje od tričavosti priča o bećarcu.

Za kraj: „Što j' u pjesmi to se pjevat' mora, 'ko ne voli slušati - ne mora.”.