KOLIKO često svakodnevno čujemo riječ pravo. Ja imam pravo, onaj ima pravo, to su njihova prava. Svi imaju nekakva prava. Pravo na ovo, na ono. Uglavnom živimo u svijetu koji je pun nekakvih prava. A obaveze kao i da ne postoje. 

Ovih dana se obilježava Dan ljudskih prava. Ujedinjeni narodi su 1950. godine utemeljili taj dan. Naravno, za sva ta prava se u nekom trenutku ljudske povijesti trebalo izboriti.

Danas kad, na primjer, čitamo o pravima osoba s invaliditetom, rodnoj ravnopravnosti ili slobodi izražavanja na društvenim mrežama, teško je zamisliti koliko je dug i krvav put bio do današnjih shvaćanja. Ljudska prava nisu padala s neba, izborena su kroz stoljeća patnje, revolucije ili kroz društvene promjene koje su bile jako spore. 

Kada se okrenemo u povijest, možemo vidjeti kako je vladao potpuni mrak kada su u pitanju prava. U drevnim carstvima prava su bila privilegija vladara i elite. Spomenimo kako je Hamurabijev zakonik donio pravilo 'oko za oko', ali je pravičnost bila strogo hijerarhijska. Kazna je ovisila o društvenom statusu žrtve i počinitelja. A je li danas drugačije? 

U antičkoj Grčkoj muškarci su imali politička prava, ali samo oni slobodni, dok žene, robovi i stranci nisu imali takva prava. I danas su žene zapostavljene, posebno kada su u pitanju politička prava. Tek je Francuska revolucija donijela moderno poimanje prava kao urođenih i neotuđivih. 

Ali ono što se dogodilo u prošlom stoljeću  samo je potvrda svega onoga što je spreman učiniti čovjek. Najveća barbarstva i zlodjela počinjenja su upravo u stoljeću koje je donijelo najviše tehnološkog napretka. Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Holokaust, ratovi na Bliskom istoku, krvavi ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Ujedinjeni narodi su proglasili jedan dan kao Dan ljudskih prava. I opet je to ostalo samo na papiru. Ne vrijedi za sve. Ni ovaj put prava nisu ista za žrtvu i počinitelja. 

I ništa se nije promijenilo niti u ovom našem stoljeću, možda je samo još gore. Danas svjedočimo kako žrtva i počinitelj nemaju ista prava. Jednake nisu ni žrtve u Ukrajini i Gazi, a ni njihove počinitelje se ne tretira isto. Možemo kazati kako danas živimo u vremenu s punim šakama prava, ali i praznih ruku kada je u pitanju njihova primjena. 

Danas navodno živimo u društvima koja imaju pravni okvir, a to je bilo nezamislivo prije jednog stoljeća. Zabrana diskriminacije, pravo na zdravstvenu skrb, obrazovanje, vjerske slobode, zaštita privatnosti. Ali opet sva ta prava nisu jednaka za sve. Oni koji su jači i glasniji, ta prava prisvajaju sebi na račun onih slabijih i tiših. Pomaknuli smo se malo dalje od Hamurabijeva zakonika, ali ne tako daleko. Mnogima su uskraćena osnovna prava diljem planete. Razloga uvijek ima - zato što su crni, a nisu bijeli, ili obratno, zato što se mole ovako, a ne onako, zato što pripadaju drugoj naciji, rasi, kulturi. 

A i povijest nas je naučila da prava na papiru ne garantiraju i prava u stvarnosti. Možda danas postoje i najveće nejednakosti u svijetu. 

I svaki čovjek treba nastojati ostvarivati prava, a ne zaustaviti se samo na onome što je netko stekao prije njega. Ustvari, svaka generacija treba braniti i proširivati prava, ali nikada ne zaboraviti i na obaveze i prava drugog. Jer onda kada s našim pravima počnemo ugrožavati prava drugoga, onda to više i nisu prava. 

Zar nas povijest nije naučila da svjetiljka prava može sijati, ali može se vrlo lako i ugasiti.