U našim životima često smo u prilici upoznavati ljude. Upoznajemo ih različitih zanimanja, poslova, karakternih osobina. Često susrećemo i one koji se nazivaju veliki, ali i one male. Danas je postalo normalno da su svjetla reflektora uvijek okrenuta prema onim velikanima, bili oni na vlasti, na naslovnicama ili na malim ekranima.

Učinili dobro ili zlo – oni su u prvom planu. Često takvi velikani ne dospijevaju na vlast, naslovnice ili male ekrane svojom zaslugom, odnosno, svojim uspjesima. Često njih tamo izbaci neka politička poplava ili neki drugi, za današnje vrijeme, prihvatljivi čin, a koji je u suštini loš.

Društvo kao takvo, danas nam nameće samo one velikane. Kao da danas ne postoji običan, mali čovjek. Takvi mali ljudi žive tihe i jednostavne živote. Od svih velikana, njih ne možemo ni primijetiti. Ipak, bez njih društvo bi teško funkcioniralo.

Za razliku od velikana, ovi mali ljudi ne traže priznanja, ne trče za priznanjima, ne pate od titula. Nikada nemaju svitu koja ih prati, a nemaju ni pratitelje na društvenim mrežama. Ne naslikavaju se i ne objavljuju ono što su uradili, a njih posao i njihova djela koliko god bila nevidljiva i mala, zapravo su velika. Bez priznanja i nagrada, uče nas skromnosti i radosti. Njihove djela su tiha i najavljuju se pompozno, ne reklamiraju se, ali nas uče lekcijama koja zaslužuju veliku pažnju.

Zašto danas mali čovjek nije prepoznat? Zašto ga nema nigdje? Očito danas nas uče kako da gledamo samo one koji se nazivaju uspješnima. A danas je uspjeh samo status i novac. Ako nemamo novac i status onda nismo nigdje dospjeli. Kazat će kako smo neuspješni i kao takvi ostajemo mali i nikad nećemo moći u društvo s onim velikanima, a samim time nećemo nikad dospjeti na naslovnice ili na male ekrane.

Ono što čini ljudsku veličini ne mora biti status ili novac. Ljudsku veličinu čini marljivost i čestitost. Upravo ove dvije vrijednosti ove male i zaboravljene ljude čine najvećima. Oni svojim tihim i nenametljivim djelovanjem grade temelje naše svakodnevice.

Koliko nas primjećuje, recimo, sakupljače smeća, ljude koji svakodnevno peru i čiste ulice? Kako izgledao jedan grad da oni ne rade samo jedan dan? Život bez njih u jednom urbanom mjestu je nezamisliv.

Koliko nas vidi posao svake domaćice, naših baka ili djedova? Takve osobe su svakodnevno prisutne u milijunima domova koji svojim djelovanjem uveliko daju značaj društvu. Je li uopće mogli zamisliti život bez njih?

Zašto je netko sa statusom ili novcem veći od jednog pekara koji se diže u tri sata ujutro kako bi mi imali svježi kruh? Ne zaboravimo da je kruh dio svakodnevnog obroka, a on također predstavlja i simbol zajedništva u mnogim kulturama. I koliko je takvih malih ljudi od koji ovise velikani, ljudi koji imaju status i novac?

Mali i skromni ljudi nikada nisu ni tražili pažnju, ne nameću se i nikada nisu u centru pažnje. Njihov karakter je skroman, a bez njih i njihovog doprinosa svijet bi bio dosta siromašniji.

S takvim ljudima se i prirodnije i jednostavnije komunicira. Često nas bolje saslušaju i razumiju od onih velikana. Samo zato što imaju marljivost i čestitost. Njihova nenametljivost ne znači da su slabi ili da se povlače. Oni time samo pokazuju skromnost, zrelost i mudrost.

Takvi ljudi nam pokazuju kako se velika snaga i ljudskost može skrivati u tišini. Oni, iako su mali, imaju srce s kojim su veći od velikana.