DOK jedemo i zadovoljavamo svoje nepce i želudce, zaboravljamo da je danas najveći neprijatelj čovjeka pretilost. Današnji čovjek nametnuo je sebi užurbani način života. U takvom životu i okruženju obično jede užurbano, ili kako bismo rekli, 's nogu'. Upravo takva vrsta prehrane je naš najveći neprijatelj.

Dana 27. rujna 2024., na PlusPortalu objavljen je članak kako je više od 35% osnovnoškolaca pretilo.
Još poraznija je statistika kada pročitamo podatak da smo najdeblji narod u Europskoj uniji. Svi oni Česi, Mađari i Nijemci koje smo gledali s pozamašnim trbusima, ostali su iza nas. Statistika nam kazuje da nas je 65% debelih. Nisu samo muškarci debeli, već i žene.

Debljina, ili kako se još naziva pretilost, nije samo estetski problem, već i zdravstveni. To je opasna kronična metabolička bolest. Ova bolest često skraćuje život.

Danas čak možemo negdje vidjeti kako nam se nameće da je debljina nešto normalno ili zdravo.
Ima ljudi koji su više skloni debljanju i s manje pojedene hrane, ali postoje i oni koji su skloni proždiranju svega što se nađe na roštilju. Uz to ne završava jedan dan, pa obično navečer jedan sendvič s tubom majoneze, nakon toga sladoled. Ako ima nešto dobro za pogledati na Netflixu, nestat će i poneki čips. Prije spavanja još malo čokolade, a često se takvi probude u neko doba noći i u povratku iz toaleta nezaobilazan im je i frižider. Naravno, tamo će se naći još malo neke meze. Dovoljno da se preživi do doručka. Sve je to dovoljno kako bismo bili ugodno popunjeni, moderno kazano.

Ima zagovornika – bolje da ljulja nego da žulja. Ukusi su različiti, ili bolje rečeno, fetiši; o njima se ne raspravlja. I jedno i drugo nije dobro. I pretilost i anoreksija su bolesti.

Danas se djeca od malih nogu uče jesti brzu hranu. Čak ih i roditelji u tome najviše podupiru. Kada ćemo vidjeti da je mama svom djetetu spremila u školu jednu prirodnu jabuku sa sela ili prirodni sok od svoje bake? Nikad.
Jesmo li negdje pored neke škole u našem gradu, ali i drugim mjestima, vidjeli trgovinu voća? To ne postoji. Uvijek pored škola su obično pekare, fast food i drugi razni objekti brze prehrane. Naravno, u svim tim objektima su uglavnom gazirana pića; prirodnih sokova skoro pa i nema. A prodavači uvijek nude ono za čim je potražnja najveća. Ovdje nisu krivi prodavači. Jedini krivci smo mi, koji tako odgajamo i učimo djecu. A roditeljima je često lakše dati svom djetetu novac za hamburger ili sendvič nego kuhati.

Osim što pred školama ne možemo vidjeti voće ili drugu zdravu hranu, isto tako je nećemo vidjeti ni na mjestima gdje se mladi okupljaju u večernjim satima. Sva ta mjesta nude brzu hranu koja je mladima vrlo ukusna.

U srcu Slavonskog Broda, na samo stotinjak metara, imamo desetke lokala koji nude ovakvu vrstu hrane. Nisu krivi vlasnici koji prodaju takvu vrstu hrane, oni samo nude ono što mi tražimo. A mi tražimo ono što je nezdravo i štetno za nas. Postoji li u centru Slavonskog Broda uopće trgovina voća ili zdrave hrane? Ne postoji, jer ne može opstati.

Kao da nam nisu bili dovoljni svi domaći specijaliteti poput hamburgera, ćevapa, sendviča, pizza i kebaba, prije nekoliko godina došao nam je i McDonald's. Vjerujemo kako ni najbolji njihov analitičar nije predvidio da će ovako uspješno raditi trgovina ukusne, ali nezdrave hrane. Je li potreban još jedan McDonald's Slavonskom Brodu?

Mislim da bismo trebali ozbiljnije i temeljitije pristupiti ovom problemu. Kao pojedinci teško možemo učiniti nešto. Sustavna promjena je nužna – i to odmah. Jer pretilost je bolest.