VEĆINA nas upravo sreću i zadovoljstvo pokušava pronaći u ovim stvarima. Danas se podrazumijeva da su oni koji su bogati, koji imaju vlast, moć i utjecaj, i sretni. Međutim, ako malo dublje pogledamo, sve je to samo igra i zabava. Obično ljudsko nadmetanje, sakupljanje imetka, pretvaranje i pokazivanje. Svaki čovjek ima organ koji zovemo srce, ali ne može svako srce biti isto. Srce može biti mekano, tvrdo, bogobojazno, grešno, čisto, oholo, licemjerno, darežljivo, škrto, ravnodušno, slijepo i kakvo sve ne...

Hranom, vodom i higijenom održavamo naše tijelo. Isto tako postoji najbolja hrana i najbolje piće za naše srce, koje će ga učiniti zdravim i ispravnim. Međutim, koliko nas posvećuje pažnju zdravlju srca, koliko ga hrani i napaja svime onim što mu je potrebno? Danas smo uglavnom preokupirani materijalnim stvarima. Nadmećemo se u bogatstvu, brinemo o izgledu, a zapostavljamo naš glavni pokretač i fizičkog i duhovnog – srce.

U konačnici, postoji velika razlika između onoga što vidimo očima i onoga što osjećamo srcem. Naša čula mogu registrirati pojavne, odnosno materijalne stvari, dok srce, s druge strane, može uvidjeti suštinu tih stvari. Srcem razlikujemo istinu od neistine, spoznajemo put koji vodi spasu, dosežemo svijet. Srce nam daje odgovore na pitanja – što je život, što je sreća, a što zadovoljstvo. Možda najteža bolest koju čovjek može imati jest slijepo srce. Jer čovjek slijepog srca samo tetura na ovome svijetu, korača poput slijepca i prolazi bespućima. Koliko god taj čovjek fizički bio zdrav, koliko god bio ugledan, bogat, utjecajan, bolest njegovog srca čini ga daleko lošijim od onoga kakvim se predstavlja.

Kada shvatimo da smo samo jedan od osam milijardi ljudi, da nismo ništa više bitni od ostalih, da nismo došli na ovaj svijet drukčije, da ćemo otići na isti način, tada možemo očekivati da naše srce neće biti slijepo i da nećemo teturati ovdje u bespućima.

Jednoga dana jedan je vladar izašao na terasu svog dvorca i promatrao lijepo uređene ulice, gdje se odvijao užurbani život. Jedni su prolazili, drugi odlazili, kupovali, prodavali. Gledao ih je iz visokih kula, jeo najbolja jela, pio najluksuznija pića, vozio se najudobnijim kočijama. Nosio je najljepšu i najskuplju odjeću. Taj vladar nikad nije ogladnio niti ožednio. Sunce nikada nije opeklo njegovo lice. Valjda takvi vladari trebaju biti. Jednoga dana pogled mu privuče jedan siromah koji je radio kao nosač. Kome je bilo potrebno, taj je čovjek nosio teret za novac. Raznosio je robu po dućanima. Na njegovom licu vidjeli su se znaci dobrote i čestitosti. Kada bi osjetio potrebu da se obrati Bogu, on bi to učinio. Zahvaljivao bi se Bogu na daru koji ima, a to je da je srcem spoznao Boga. Radio bi tako cijeli dan, a od zarade uzeo bi kruh i otišao kući. Prolazili su dani, a ovaj siromašni čovjek svaki dan radio bi isto, a vladar ga je promatrao.

Jednoga dana vladar je zatražio od svoje straže da mu dovedu tog čovjeka na njegov dvor. Kada je došao pred njega, vladar mu reče kako ga gleda danima i kako vidi kod njega brigu i tugu. Vladar mu ponudi da sa svojom obitelji dođe na njegov dvor i tu ostane živjeti. Ponudi mu da on i njegova obitelj žive isto kao vladar i njegovi. Reče mu kako više neće biti gladan i žedan, kako neće biti na suncu, neće raditi težak fizički posao, i kako više neće imati brigu i tugu. Ovaj siromah bez razmišljanja odgovori kako to ne želi. Kada ga je vladar upitao zašto, siromah je odgovorio - ne želim da mi srce postane grubo i slijepo.

Ovim riječima siromah je mnogo rekao, i vladaru i nama.