DOŠLI smo na ovaj svijet s jasnom misijom i zadaćom. Svjesni smo da kao pojedinci počivamo na dva temelja – materijalnom, odnosno fizičkom, i duhovnom, odnosno vrijednosnom. Bez oba temelja čovjek nije potpun i ne može ostvariti svoju misiju. Ovi temelji, koji su usađeni u nama, imaju svoje granice. To su nevidljive crte koje nas, kao bića dobrote, drže na okupu i čine nas još čestitijima i moralnijima. Vremenom čovjek često pogazi neke svoje vrijednosti i prelazi te granice. Sve to čini iz obijesti, pohlepe i oholosti. Danas se u tom procesu čovjek pogubio; izgubio je ravnotežu između ova dva temelja. Kao da je svaki temelj postao zaseban i sada luta bespućima. Isto se događa i s onim drugim temeljem, koji također izgubljen luta.

Najveća vrijednost naših života je obitelj. Obitelj je mjesto i dom iz kojeg smo svi potekli. Svjedoci smo da posljednjih nekoliko desetljeća sudjelujemo u uništavanju i razaranju obitelji. Često se prepuštamo razuzdanom načinu života, slijedeći svoje niske strasti. Svjedočimo sve manjem broju sklopljenih brakova i sve većem broju rastava. Čak i oni koji ostaju u braku sve teže funkcioniraju. Sve se manje djece rađa. Svi žele uspješne karijere, imetak, a ako je moguće i vlast. Danas postoji strah od rađanja djece. Ne želimo preuzeti odgovornost za odgoj i odrastanje svoje djece, kao da naši roditelji nisu nas podizali i odgajali. Također, prisutan je strah od toga kako će ta djeca živjeti i od čega. Uz sve te strahove, danas imamo poluprazne škole i učionice. Kao da obitelji više ne postoje. Nestanak društva počinje upravo rušenjem ili propadanjem obitelji.

Koliko smo puta čuli ili pročitali da je obitelj osnovna ćelija društva, temelj na kojem se sve gradi. Danas više ne možemo sa sigurnošću reći što znači moderna obitelj. Ona je sve, samo ne obitelj. Posljednjih nekoliko desetljeća obitelj je opterećena velikim problemima i izazovima. Promjene unutar obitelji događaju se takvom brzinom da se ne stignemo ni naviknuti, a već slijede nove. Čak ni one malobrojne zdrave obitelji nisu imune na sve veći pritisak lažnih vrijednosti. Danas obiteljima kupovinu često diktira marketing, a ne stvarne potrebe. Sve te društveno nametnute želje čine obitelj ranjivom, te ona lakše gubi tradicionalne vrijednosti. S nestankom klasičnih, tradicionalnih vrijednosti unutar obitelji, mladi se snalaze kako znaju i umiju, prepušteni ulici i kafićima. Ne možemo očekivati sklad u obitelji, ako za tu obitelj ništa ne dajemo.

Ne postoji dob u kojoj nam nije potrebna obitelj. U djetinjstvu nam obitelj pruža ljubav i gradi samopouzdanje, dok nam u zrelijem dobu nudi podršku i utjehu. Mnogi od nas danas žive bolje nego naši roditelji, a istovremeno smo nezadovoljniji i nezahvalniji od njih. Danas je sve više kuća, stanova i vila, no mnoge od tih građevina su prazne ili poluprazne. Kao takve, one su samo obične zgrade unutar kojih se odvija hladan život, ako ga uopće ima. U tim prostorima nema ljepote, ljubavi ni topline. Sve dok u svoje domove ne unesemo ljubav, toplinu i sreću, oni će ostati mračne građevine. U njima ćemo samo biološki egzistirati, lutati u potrazi za onim dijelom sebe bez kojeg ne možemo ispuniti svoju svrhu. Mnogi, nažalost, nikada neće uspjeti pronaći taj drugi dio sebe.