JOŠ nismo uspjeli ni spremiti ljetnu odjeću, a već smo u onoj najtoplijoj, zimskoj odjeći. Ne tako davno rado smo upijali sunčeve zrake na terasama kafića ispijajući kave, a ovih dana gledamo kroz prozore svojih domova najljepše prizore – bijeli ogrtač prekriva ulice, trgove, drveće.

Reći će mnogi kako su zima i snijeg ove godine došli prerano. Jesmo li mi svojim nemarom poremetili prirodne zakone, pomiješali godišnja doba? Možemo slobodno reći kako sada imamo samo dva godišnja doba – ljeto i zimu. No, složit ćemo se da nema više onih zima kakve su nekad bile. Nekadašnje zime nisu donosile samo snijeg i debele minuse već su bile i ispunjene toplinom zajedništva. Današnje zime i kada budu s puno snijega i niskim temperaturama kao da hlade i lede ljudska srca.

S nostalgijom se sjećamo zima koje su bile bijele i hladne, a mirisale su na drvo koje je pucketalo u peći. To drvo trebalo je na vrijeme osigurati. Ta ista peć služila je za grijanje, kuhanje i sušenje odjeće. U tom jednom domu mnogobrojna obitelj bila je sretna. Danas imamo toliko uređaja i aparata u svojim domovima koji bi nam trebali olakšati život, ali u tim domovima sve je manje ljudi. A tamo gdje ih ima, često nedostaju sreća i zajedništvo.

Kad bi pao prvi snijeg, ulice i dvorišta oživjeli bi. Dječji smijeh i igra nisu prestajali, jer za njih je zima bila prava avantura. Nakon zimskih radosti na ulicama i u dvorištima, djeca bi se vraćala kućama s crvenim obrazima, gdje ih je čekala šalica toplog mlijeka ili čaja. Najstarije kuće imale su ognjište. No, pravo ognjište, ono koje je širilo toplinu u zimskim danima, nalazilo se u duhu običnog čovjeka.

Zimski dani bili su kratki, ali vrijedni čovjek stizao je nahraniti i napojiti stoku, obići bolesnog susjeda ili posjetiti dalekog rođaka. Čarolija zimske noći bila je posebna. Dok se kroz prozor čuo vjetar, peć je, uz pucketanje drva, širila predivan miris. Obitelj bi se okupljala oko stola, a uz domaći kruh ili pogaču i meso iz pušnice prepričavale su se priče iz djetinjstva. Svaka priča imala je svog heroja iz sela, a djeca su s velikom pažnjom slušala takve priče. No, najvažnije, učila su životne lekcije. Jer oni, jadni, nisu imali mobitele ni društvene mreže. Nakon priče, poneko bi dijete otišlo do prozora i prstima obrisalo led sa zaleđenog stakla kako bi vidjelo snježne pahulje.

Posebno tijekom zimskih dana, susjedi su bili poput obitelji. Posjećivanje susjeda bez najave ili posebnog povoda bilo je sasvim uobičajeno. Na kućnim pragovima dijelile su se i radosti i brige. U dugim zimskim noćima, uz krumpir iz pećnice, najslađe domaće jabuke, suhe šljive i orahe, igrale su se društvene igre. Nije se zaboravljalo ni na tamburicu ili harmoniku, a uvijek je bilo i onih koji su iz srca zapjevali.

I danas, dok promatramo kako padaju iste one pahulje koje su padale nekada, vidimo sasvim drugačiju sliku. Vidimo osvijetljene ulice, parkove, ceste i dvorišta. No, te osvijetljene ulice, parkovi i dvorišta prazni su – bez djece, bez ljudi. Svatko se povukao u kutak svoga doma, provodi hladne dane i ne primjećuje da mu je srce ozeblo i smrzlo. Nije ozeblo i smrzlo od hladnoće, već od nedostatka bliskosti i topline zajedništva.

Danas imamo sve na dohvat ruke – moderno uređene stanove i instant život – ali nemamo ono najvažnije: vrijeme ili osjećaj bliskosti i topline zajedništva. A za to nisu potrebni ni peć na drva ni ognjište.