ŽELJKA GAVRANOVIĆ, 28-godišnja profesorica kroatologije i filozofije iz Slavonskog Broda, od 2. studenog profesionalni je član male redakcije portala SBplus.
Nakon jednomjesečnog poziva zainteresiranima, između 24 dobre do izvrsne kandidatkinje i kandidata, tročlana komisija (Bašić, Radošević, Primorac) ocijenila je kako upravo Ona najviše odgovara natječajnim parametrima.
Sukladno obećanju koje su kandidati dobili na skupnom i individualnim razgovorima tijekom natječajnog postupka, objavljujemo esej s kojim je Željka Gavranović ušla u uži izbor za zaposlenje kao novinarka.
Svim ostalim kandidatkinjama i kandidatima zahvaljujemo na povjerenju koje su ukazali našoj Udruzi PLUS i njezinu portalu sudjelujući na natječaju te im želimo svako dobro.
Žaleći što nemamo financijski kapacitet zaposliti još nekoga od novinara na neodređeno vrijeme, sve kandidatkinje i kandidate pozivamo na suradnju sukladno uvjetima javno dostupnim na portalu SBplus.

 
Praviti se glupim i uspjeti u životu

Čovjek koji je izjavio da se ako želimo uspjeti u društvu moramo praviti ludima, a zapravo biti mudri, bio je Francuz i bavio se jednim od najstarijih zanata na svijetu; ne prostitucijom, nego naravno - politikom. Slično je i meni savjetovala moja baba kada bi me uhvatila s predugom jezičinom. Ispada, naime, da je bolje biti glup ili se barem praviti glupim ako to već po prirodi stvari nisi. Istu sam pouku još jednom izvukla iz informativnog sastanka redakcije portala SBplus.hr s gomilicom nadobudnih i ambicioznih djevojaka, jednim nezainteresiranim mladićem i Ivanom koji ne voli riječ „bezmalo", a koji su poželjeli okušati svoju sreću u novinarstvu. Znala sam ja odmah prilikom prijave na natječaj da se zbog nesposobnosti da se pravim glupom posao novinara u malenoj sredini na portalu koji se gotovo isključivo bavi kritikom te iste sredine ne čini dobrom idejom, ali i ovoga je puta pobijedilo ono pjesničko u meni - želja da moj članak bude čitaniji od kolumne Ante Tomića u Jutarnjem i da postanem stvarna Lois Lane (čak i u izboru muškarca).

Snovi o tome uključivali su sljedeće - željela sam postati novinarka i to dobra novinarka, a svakog dobrog novinara pokreće radoznalost ili znatiželja koje kod mene nikad ne manjka; sljedeća je poželjna i prisutna osobina široko poznavanje opće kulture (ili barem spretnost u arheologiji guglanja) i još širi spektar osobnih interesa (koji nadilazi titulu navedenu na diplomi koju danas, nažalost, gotovo svi imaju); zatim je nužno neprestano nezadovoljstvo postignutim i težnja višemu (slavni je Petar to dobro opisao stihovima o ljudskom srcu iz kojeg sto želja ponovno klije čim se dovreba željenog cilja); potrebni su otvoren um i srce prema svima bez obzira na predrasude običnih ljudi (jer pravi je novinar sve samo ne običan); traži se visok moralni standard koji otklanja strah i prepreke na koje nailazimo u borbi za dobro (da se u djelovanju, poput Kanta, bojim jedino zvjezdanog neba koje je nada mnom i moralna zakona koji nosim u sebi) i na kraju jedna od meni najdražih i rijetko viđenih novinarskih osobina - politička (i svaka druga moguća) neovisnost. Osoba koja bi u sebi nosila sve navedeno zavrijedila bi se zvati Novinarom... ali u životu nikad ne možeš imati sve.

Natječajem potaknuta i ponovno probuđena želja za pisanjem i bavljenjem novinarstvom otvorila je vrelo inspiracije - doći ću pred Velikog Urednika i reći mu u jednom dahu o čemu želim pisati - o vizionarima današnjice, svakom brodskom Elonu Musku na kojeg naiđem; o mladim pokretačima OPG-ova u našoj okolici koji nezamjećeno pokušavaju Brod učiniti središtem zdrave prehrambene industrije i pokreću revolucije u suvremenoj, na ovim prostorima nepostojećoj, proizvodnji hrane; o farmaceutskoj industriji koja na zapadnjački način počinje promovirati svoje proizvode i uvlači se svakodnevno u domove naših lakovjernih sugrađana; o radu etičkih povjerenstava i ulozi filozofije morala u njihovu djelovanju; o nužnosti simbioze arhitekture, energetike i ekologije kako bismo dobili pametne i učinkovite građevine i slično. Sumanuto sam pregledavala svjetske medije - Bloomberg, Reuters, Washington Post, New York Times i inspirirana njima prštala od ideja o tome kako bi i naš lokalni portal uz moju pomoć mogao postati svjetski.

Onda je došao Veliki Urednik i srušio sve moje snove. Doduše, nije odmah došao, nego je kasnio petnaestak minuta dok su se prijavljeni na natječaj nervozno vrpoljili u stolicama za čije se mjesto bore. Kašnjenje je, inače, jedna od brojnih stvari koje smatram izrazito iritantnima i za mene je ono znak manjka poštovanja prema onomu koji čeka, a i trošenje njegova dragocjena vremena. No, oprostit ćemo ovaj put jer nam je ono pomoglo da uvidimo bitnije stvari. Ipak kažu da su osobe koje kasne uglavnom umjetnici i nerijetko inteligentni ljudi. Vratimo se radije rušenju mojih snova. Veliki je Urednik nakon dolaska objavio da je tema našeg pisanog uratka sastanak na kojemu se upravo nalazimo. Kako je sljedećih sat vremena monolog (uz koju dijalošku minutu iznimke) držao Veliki Urednik i neprestano pozivao da ga u svom eseju kritiziramo, ja sam zaključila da je tema eseja zapravo - On.

Istraživačko, izvorno i autorsko novinarstvo jedini je put kojim želim ići, tako da sam se i prije nego sam se našla pred Velikim informirala tko je zapravo On. Nije imao dugu sijedu bradu (samo brkove) niti crvene rogove (šmrc!) i nisam morala kopati po šljunku kao Danka Derifaj za Provjereno da saznam nešto o Njemu jer je Brod dovoljno mala sredina. Nekoliko poziva, gledanje priloga na Youtube-u (uključujući i zabavne predizborne reklame za kampanju s još zabavnijim političkim obećanjima), čitanje hrpe članaka gore spomenutog i članaka o gore spomenutom i bum - sve sam znala. Znala sam sve o aferi s prodajom zemljišta Slavonije DI trgovačkim lancima u kojima je sudjelovala tvrtka Velikog, znala sam sve o nedavno donesenom „smeću od presude" zbog prvotravanjske šale Velikog koja je uvrijedila SDP-ovce Josipa Vukovića i Mirka Golovrškog, znala sam da je Veliki više lijevo nego desno, da njegov portal financira Gradonačelnik kojega ipak tu i tamo prekori pazeći da mu se ne nanese ozbiljnija šteta (kao dio predstave o neovisnosti portala o onomu tko ga financira), znala sam dosta i o nastanku portala, zaposlenim novinarima i kolumnistima, rubrikama u kojima pišu i slično. Moj ego je svakom spoznajom sve više rastao i već sam vidjela kako me za nekoliko godina iz redakcije portala SBplus.hr otimaju velike televizijske kuće i dopuštaju mi da detroniziram Zorana Šprajca ili barem Ivanu Paradžiković. No, Veliki je valjda pročitao moje planove.

Po prirodi sam teški racionalist koji uvijek više naginje pesimizmu do trenutka kad se ono bolje već nazire pa se ponosno prozovem optimistom baš tad kad je pozitivan ishod izgledan (ili za njega ima barem 96 posto šanse). Veliki je Urednik sat vremena govorio poetičnim balaševićevskim govorom zamišljena pogleda, pravio stanke na pravim mjestima, birao riječi, navodio sve zamke novinarstva i logičke pogreške u argumentiranju (npr. dobro poznati ad hominem), čak je skromno nekoliko puta (previše!) spomenuo da nije pametan (doduše, Dusparino je ime spomenuo i više puta) i na kraju naveo da od nas traži gotovo sve osobine Mog Savršenog Novinara. Okrenuvši se prostorijom, shvatila sam da nismo začarane samo Aleksandra Primorac (koja je sa širokim osmijehom i odobravanjem pratila svaku Njegovu riječ) i ja.

Negdje je morala postojati kvaka, a Veliki je znao u čemu je. Zavarivač, industrijalac, političar, direktor, poduzetnik, kolumnist, osnivač i glavni urednik portala s dovoljnom dozom narcisoidnosti koja izvire iz rečenice „nisam pametan" (kao da i sama sebe iznova u to pokušava uvjeriti, ali istovremeno samom sebi ne vjeruje), drskosti, smjelosti i znanja. Sve to može u jednoj osobi pomiriti jedino izvrstan diplomat, poznavatelj ljudske psihe, manipulator, onaj tko se uspješno snalazi u međuljudskim odnosima, tko je sa svima dovoljno dobar, a ni s kim najbolji, onaj tko doziranim izjavama ne pokazuje da je na bilo čijoj strani osim na svojoj. Samo se pametan čovjek namjerno obilježi korištenjem jugonostalgičarske riječi „bezmalo" u svojim člancima, samo se pametan čovjek ruga svom zanatu i druge uzdiže iznad sebe, samo pametan čovjek može pomiriti različitosti i unijeti toleranciju tamo gdje ona rijetko nađe mjesto. Neću reći da je Veliki pametan, reći ću da se samo mudro pravi glupim.