NESUMNJIVO, jučer je bila jedna od onih noći kada se zapitamo hoće li glazba spojiti naš duh s temperamentom skladbi koje slušamo. Hod po melodijama sljedećih skladatelja:  Francis-Paul Demillac, Francesco  Molino, Napoléon Coste, Vojislav  Ivanović, Ante Knešaurek,  Celso Machado, Máximo Diego Pujol – dokazuje spremnost izvođača u pružanju poruke možda i slučajnim prolaznicima - slušateljima, nenaviknulima prvenstveno na spoj gitare i oboe a onda i na repertoar koji odudara od uobičajenih imena iz tradicije klasične glazbe kao što su Bach, Mozart, Beethoven,...

Ne, ne pokušavajmo tvrditi kako ova imena nisu „dovoljno” poznata, nego jednostavno: osvježenje koje su Zoltán Hornyánszky (oboa) i István Römer (gitara) pružili jučer muzicirajući u Velikoj dvorani Glazbene škole u Slavonskome Brodu je krunski dokaz kako dva instrumenta, drugačija, žičani i puhači, repertoarom, zvukom mogu ispuniti čitav prostor, ali i dati povod razmišljanju o granicama naše spremnosti za nova otkrića ako već nismo imali sličnih iskustava.

Četverostavačna suita Petite suite médiévale (Paul Demillac) kojom počinje koncert, odvodi nas u neko polje suzvučja dvaju instumenata koje slušatelja uljuljkava u tradiciju, ali i u mogućnosti instrumenata koji zapravo cijelim koncertom dokazuju koliko je moguće postići međusoban dijalog kao i dijalog sa slušateljima. Bez vokalnih intervencija, bez popratnog teksta kojim vokalno-instrumentalne skladbe dovode slušatelja u poziciju onoga tko će zaključiti poruku uz pomoć teksta te tako shvatiti koja emocija je osnovna u rukovođenju percepcijom, ovdje je glazba bila isključivo bazirana na instrumentima gdje je moguće uočiti ne samo istančanost izvedbi, ili vještinu, nego bazirajući se na čisti zvuk instrumenta upoznati njegove domete uokvirene sadržajem koncerta.

Osobit značaj su skladbe izvorno pisane za obou i gitaru kao što su Tres piezas marginales (Máximo Diego Pujol) ili O jednoj mladosti (Ante Knešaurek) koje instrumente smještaju u kontekst svih mogućnosti kojima glazba obiluje. Popratni tekstovi u programskoj knjižici s godinama rođenja kompozitora, s činjenicama vezanim za pojedine skladbe, zapravo su korisni kako bismo ovaj repertoar shvatili i kao hod po neuobičajenim stazama glazbenih izričaja izvrsno predstavljenim muziciranjem dvaju glazbenika. Puls publike vezan pulsom glazbenika, ovacije koje završavaju bisom zapravo konstantno potvrđuju koliko slavonskobrodska publika zna prepoznati vrijednost klasične glazbe, klasičnih instrumenata.

Također, značajan udio mlađe publike, a vjerujem da je riječ mahom o učenicima Glazbene škole, dokazuje još jednu bitnu činjenicu a to je: glazba dopire do mladih koje profesori Glazbene škole očito mogu potaknuti, mogu naučiti, mogu prilagoditi onome što klasična glazba jest. A ona je zvučno uobličeni osjećaj stvarnosti, odraz vještine, odraz eksperimentiranja, odraz vremena, odraz društva.

Treba vjerovati kako je moguće u moru kiča, u nepreglednom mnoštvu glazbenih izričaja teško dokučivog značenja, a samo radi praznine kojom zavodi, naići na adekvatan pristup mladima koji će znati odabrati i vrijednost. Ovaj koncert jest ta vrijednost te ovo muziciranje dostupno svima, besplatno, dokazuje kako klasična glazba nije glazba isključivo elite – rijetkih odabranih, nego je univerzalni jezik razumljiv i dostupan svima.

Ova dva glazbenika su nekima pružila iskustvo prvog koncerta klasične glazbe, jer jedan dječak u publici je takvo nešto iskusio prvi put. Ostaje pitanje hoće li se zadržati u tome svijetu ili će ga odbaciti onim poznatim zaključkom po kome je sve što je klasično nužno i dosadno. Naravno da takav zaključak ne stoji. Iza njega se skrivaju druge opasnosti, zamke - suvremenog svijeta čije vrijednosti podupiru ritam glazbe repetitivnih omaški hiperprodukcije koja za cilj ima pobuditi pažnju samo onda kada od te pažnje ima neke koristi.

Vjerujmo, postoji i dalje paralelni svijet vrijednosti drukčijih od tih. Svijet glazbe koja osim auditivnog iskustva nudi i shemu svijeta gdje detalj ima svoje mjesto.

U brzini života, ne zaboravimo detalje. Jer oni su ponekad bitniji od iskrivljene slike cjeline.