U subotu, 4. srpnja, odvezli su me na Objedinjeni hitni bolnički prijem u Opću bolnicu dr. Josip Benčević, a potom smjestili na intenzivnu njegu u Koronarnoj jedinici Odjela za kardiologiju Službe za internističke djelatnosti. Budući da sam, nakon više preživjelih infarkta i reanimacija te u srce ugrađenih stentova i elektrostimuilatora, od 2005. tamo učestali pacijent, a zahvaljujući izuzetno korektnom i profesionalnom odnosu prema svakom pacijentu pa i meni, osjećao sam se 'kao kod kuće'. Nakon tretmana, iz bolnice sam otpušten u četvrtak poslije 18 sati sa zadaćom da se u petak ujutro javim na nastavak pretraga.

Uprava NK Marsonia prema meni se ponijela kao grupa kriminalaca koju su novinari portala SBplus osujetili u protuzakonitom naumu. U ovom slučaju da nekoga od više stotina gledatelja nogometne utakmice dovedu u životnu opasnost, jer tribina ne samo da nema uporabnu dozvolu, nego je i nesigurna zbog ograde postavljene protivno zahtjevima iz projekta.

Prosječan bi se čitatelj mogao zapitati: koga interesira tvoj zdravstveni karton? Uostalom, to je privatna stvar svakog čovjeka i jedna od tajni koje nitko, osim samog bolesnika, ne smije objaviti.

Tako bi bilo i u mom slučaju da mi ova informacija ne služi kao alibi protiv smrtne kazne na koju me osudiše, navodno, navijači Nogometnog kluba Marsonia, potpisani kao autori transparenta izloženog na sredini nove, dosad nekorištene, istočne tribine Stadiona kraj Save. I to za vrijeme „utakmice desetljeća", tijekom koje se Marsa borila protiv Junaka iz Sinja kako bi stekla drugoligaški status.

Pritom, nije to bio običan transparent kakve navijači ističu bezmalo na svakoj važnijoj nogometnoj utakmici, nego grdosija veća od 130 metara kvadratnih kakve obično financiraju uprave nogometnih klubova s ciljem službene motivacije navijača da podrže neku od klupskih politika. U ovom slučaju bila je to želja neka umre glavni urednik portala SBplus koja se, za vrijeme cijele utakmice, od dna do vrha središnjeg dijela nove tribine, kočoperila s porukom: „Jerko moronu popuši koronu!".

Tako kukavice podanike šalju da im bitke biju

Mada je to neuobičajeno, potpisom ispod te monstruozne poruke, naredbodavac forme i sadržaja transparenta imao je potrebu sakriti se iza Legije, ističući kako je ona „autor", dakle, počinitelj nedjela, mada, uvjeren sam, to nije istina. Dapače, držim kako je to laž te podlo podmetanje djeci i najvjernijim navijačima Marse jer je naprosto nevjerojatno da bi ti ljudi, ljubitelji sportskog nadmetanja, kolektivno i javno, nekome željeli smrt. Krucijalni dokaz tome je činjenica da, tijekom cijele utakmice, ni jedan čovjek na Stadionu, a kamoli Legija u cjelini, niti jednom, nisu organizirano kliknuli: „Jerko moronu popuši koronu!", što je bilo za očekivati jer se radilo o, očito službenom, pozivu Uprave upućen domaćim navijačima.

A zbog čega gledatelji „utakmice desetljeća" nisu klicali službenu poruku koju im je Uprava NK Marsonije postavila na istočnu tribinu kao dirigent partituru pred pjevački zbor, ostat će enigma tek onima koji su uvredu sa smrtnom željom osmislili i njezino postavljanje na tribinu organizirali. Navijači Marse, očito je, niti su željeli vrijeđati manje-više njima nepoznata čovjeka, niti su mu željeli smrt.

Naime, 'moron' je jedan od češćih izraza današnjeg jezika mržnje. Najčešće ga (ne)svjesno  upotrebljavaju asocijalni tipovi i klinci kako bi za nekoga kazali da je glup, budala, kreten, imbecil, idiot, duševno zaostao… Ta riječ, koja dolazi od grčkog moros (glup), izvorno, bila je psihološki, klinički i medicinski izraz za mentalno retardirane osobe.

Onaj, pak, tko nekome poželi da „popuši koronu", ustvari, izražava mu želju neka umre u mukama, budući da lijeka protiv te bolesti još nema, a takvu želju drugome može poželjeti tek 'moron'.

Navijači Marse nisu moroni da bi slijedili stavove aktualne Uprave

Ne kličući napisanu ariju, navijači Marse demonstriraše kako nisu 'moroni' koji bi drugome željeli smrt. Ustvari, ne kličući službeni stav Uprave Kluba, navijači su im odbili lojalnost, dapače, pokazali 'crveni karton'.

U kojoj mjeri je Uprava partituru pisala za pogrešne ljude ponajbolje govori činjenica da vjerni navijači Marse - pripadnici Legije - ne samo da nisu klicali degutantnu uvredu da je netko kreten, imbecil, idiot, duševno zaostao… niti su slali jezivu poruku kojom bi nekome željeli smrt nego su, unatoč porazu njihova tima, na kraju utakmice, protivničkim igračima pjesmom čestitali na pobjedi - što je raritet i za klubove koje ne vode ljudi poput Dubravka Galovića i posilnih mu.

A u kojoj mjeri je Uprava promašila 'ceo fudbal', vrijeđajući i želeći mi smrt, uvjerljivo govori činjenica da sam ležao u bolničkoj postelji kad su dvije novinarke i jedan kolumnist portala SBplus, opravdano, pisali svoje članke o zakonito neupotrebljivoj Istočnoj tribini Stadiona kraj Save te o nerazumno skupim ulaznicama čime su, ustvari, odbijali ljubitelje nogometa da podrže svoj klub.

Tek kasnije, saznao sam kako izvođač radova uporabnu dozvolu nije niti mogao tražiti jer nije zamijenio zaštitnu čeličnu ogradu koja, prema igralištu, nije postavljena sukladno projektnoj dokumentaciji te da će ga Gradska uprava kao investitor, zbog kašnjenja radova, kazniti ugovorom predviđenim mjerama.

Ponašanje svojstveno kriminalcima

Zaključno, Uprava NK Marsonia prema meni se ponijela kao grupa kriminalaca koju su novinari portala SBplus osujetili u protuzakonitom naumu. U ovom slučaju da nekoga od više stotina gledatelja nogometne utakmice dovedu u životnu opasnost, jer tribina ne samo da nema uporabnu dozvolu, nego je i nesigurna zbog ograde postavljene protivno zahtjevima iz projekta. Dakle, kao počinitelj zlodjela koji želi smrt prokazatelju zločina.

Lideri Uprave Marsonia ponijeli su se gore od Ivana Rimca kad je, uz pomoć korumpiranih dužnosnika Hrvatskih cesta i Ministarstva graditeljstva, protuzakonito i nekažnjeno, rekonstruirao cestu u brodskoj Osječkoj ulici kako bi trgovački centar Lidl, na nedopuštenom mjestu, imao lijevog skretača na svoje parkiralište. Razlika je tek u činjenici da smo u slučaju 'Tribina' zakon uspjeli zaštititi, dok kod Lidla to nismo. Zasad.

Da ne bi bilo nesporazuma, unatoč činjenici da nisam sudjelovao u pisanju članaka o Istočnoj tribini Stadiona kraj Save, kao urednik i čovjek, stojim iza svake riječi koje su napisali moji suradnici jer, za razliku od kukavičkih vođa Marsonije, ja svoje stavove i djela potpisujem.