LJETO ne provodimo uvijek na plažama uz more pa prema tome, mnoštvo reklama s top ljetnim destinacijama, nekome tko nije u mogućnosti na taj način provesti godišnji odmor, ne znače mnogo, čak štoviše, one izgledaju kao izrugivanje i djeluju ponižavajuće. Nedostatak novca i poslovi koje čovjek može organizirati baš tada ili neodgodive obveze ponekad mogu osobama s drugačijim prioritetima, drugačijim ljudima s nekim drugim planovima, s distance djelovati kao izgovor za oplakivanje sudbine, izraz osobnih frustracija koje kad-tad izađu na vidjelo ili odbijanje proklamiranog užitka.

Uvjerena sam kako nitko nije izgubio godišnji odmor ako ga organizira izvan očekivane sheme znajući kako će nešto korisno učiniti sebi i drugima. Nezadovoljstvo usmjereno na okrivljavanje drugih, sudbine - potrebno je zatomiti kako bismo sačuvali mir, a isto tako klasično posezanje za zadovoljstvima u istom trenutku primisli sebično i lakomisleno, možda je bolje odgoditi da bismo više cijenili ono do čega ćemo jednoga dana doći. Propast čovjeka uslijedi kada pomisli kako su trenutne nemogućnosti trajne i kada čak i svoje pogreške proglašava grijesima drugih koji imaju više mogućnosti jer se odmah pretpostavlja kako su stečene na neregularan način. Ne, nisu svi kradljivci, materijalisti, amoralni pa prema tome ne mislim kako svaka činjenica briše izuzetke. Itekako sam svjesna da se puno ljudi bori s besparicom, bolešću nekog člana obitelji - i zato 'filozofiranje' o smislu života preusmjeravanjem misli na pozitivne strane življenja vrlo često može izgledati kao bolno ismijavanje žrtve izvanjskih okolnosti.

Na svu sreću, živim u sredini koja me naučila kako se svaki gaf otkrije, kako se pošten rad isplati, ali i ono što je najvažnije, kako vrijedni ljudi, bez obzira na obiteljske priče i prošlost, mogu napredovati neovisno o političkim opredjeljenjima i proračunatosti. Napredak je tada sporiji, ali je užitak višestruko vrijedniji. Ipak, problem je uvijek i interpretacija bogatstva - kliše o duhovnom bogatstvu nasuprot materijalnom bespotrebno je uopće komentirati. Glumiti moralnu vertikalu lako je kad na računu imaš dovoljno za dostojanstven život prosječnog građanina. Nerado govorim o tome što i kako treba djelovati načinom self-help priručnika. Razuman čovjek zna što mu je potrebno i dolazi do cilja sredstvima umijeća i znanja, vještina za koje se pretpostavlja kako je do njih došao obrazovanjem i iskustvom. Ponavljam - izuzeci postoje, ljudi koji nemaju jer im se oduzima mogućnost napretka baš zato jer odbijaju priklanjanje interesima određenih skupina ili osoba trenutno popularnih koji ih trebaju 'vinuti u visine'. Bilo kako bilo, literatura ponovo ima širok spektar odgovora na sva ova pitanja - interesa, znanja, razmišljanja, prioriteta, važnosti mišljenja, samoregulacije, odricanja, besmislenog umovanja - kako bi na najljepši način odgovorila što jest duhovno bogatstvo, ne svodeći odgovor na nekoliko pojmova ili tlapnje besposlenih bogatuna kojima nismo skloni vjerovati zbog manjka empatije čiji se epicentar nalazi u isključivosti životne ugode. Neporeciva snaga vjere u metafizička svojstva života proizlazi iz borbe s demonima neprijateljske vojske materijalista željnih vječne 'ovozemaljštine' - jer, tko zna što me čeka nakon smrti, a i nevažno je jer neću biti tu.

Borba s takvim ciljevima bez stanke, bez skrupula, druge i drugačije tjera u bijeg, odustajanje, siromaštvo, poniženost - uz konstantno opravdavanje postupaka oštećene osobe, izdvojene iz društva, markirane znakom nepoželjnosti. Robert Musil je toga bio svjestan, čini se više nego itko, kada je održao predavanje o 'Gluposti' - čije ukoričeno izdanje je objavljeno i prošle godine u Zagrebu. Jednostavnost i istinitost ovoga predavanja, tko želi, može iščitati kao refleksiju na stanje u Beču 1937. godine, ali i kao prihvaćanje činjenice o sveopćoj gluposti svakog pojedinca. Musil tvrdi kako smo svi skloni gluposti i moram se složiti s njim - znajući svoja ograničenja, svoje samopodilaženje i poznavajući vlastitu narcisoidnost, znamo da stupidnost dolazi kad sebe postavljamo na čelo mudrosti, na mjesto izuzetka ili izuzeća od uobičajenih pogrešaka. Skromni Musil zato ne polazi od statične filozofije uskih promjera, on obrazlaže glupost kroz prizmu svakodnevnih poteza proizašlih iz taštine.

Riječima - 'tako svaka mudrost ima svoju glupost' - Musil pogađa dalekosežnost velikih ili okamenjenih mudrosnica, svrsishodnih proklamacija koje dobro zvuče, ali ne mogu biti dostatne kao neupitno mjerilo. On poziva na promišljanje o neartikuliranosti upotrebom pojmova čijih značenja nismo do kraja svjesni i time poziva na artikulaciju višeg stupnja proizašlu iz izbjegavanja površnosti. Osuda, upotreba određenih pojmova, reakcija iz afekta, nije ništa drugo do obznanjivanje vlastitih ograničenja kojih se ne stidimo, već im odajemo priznanje smještajući svoju personu na pijedestal uz besmrtne. Musil se zalaže za više predodžbe, složenije odnose prema mišljenju i s mišljenjem, s manje sirovitosti i gluposti, navodeći kako je najbolje sredstvo za potpirivanje gluposti ograničavanje. I koliko god jasan bio, sažet i jednostavan, Musil pogađa čovjeka u njegovu jednostavnost egzistencije dovodeći u pitanje sposobnosti prihvaćanja dubine naoko prostih rečenica kojima smo skloni braniti svoju stabilnost. Pogrešivost je neminovna i ne smijemo ju cenzurirati. Nismo neporočni sveznalice. 'Korisnost beskorisnog' - filozofski esej Nuccia Ordinea u vezi je zato s Musilovim predavanjem jer razdvaja bezumlje velikih sudaca poželjnog od nepoželjnog zanimanja i djelovanja na sitne dijelove literarnih slika koje idu u korist bezgraničnosti potrebe za naoko beskorisnim.

Odmazda misli ili mislećih ljudi, pisaca i umjetnika, intelektualaca, nažalost, kao općepoznat princip vrednovanja slobode i odabira, svodi ih na pipničare koji moraju biti na usluzi damama i gospodi iz visokog društva jer njihov 'posao' je služiti konkretno dokazivo re-akcijom na licu mjesta. Zalaganje za viši cilj, prevrednovanje ovoga filozofa, čini se danas više nego potrebnim kako bismo ostali u dosluhu s čovječnošću. Jednako kao što se ljubitelj cvijeća ne pita je li to cvijeće koje njeguje uopće potrebno njegovu ambijentu ispunjenom kuhinjom, kupaonicom, dnevnim boravkom koji su svrsishodni, jer uz sve to cvijeće ga uči o njezi biljaka i njihovom rastu, potrebama i ljepoti, tako se pisac ili umjetnik ne pita ili se ne bi trebao pitati o smislu i koristi postupaka i rada kojim se bavi. Zato je ova knjiga oslonac u Musilovom izbjegavanju ograničenosti, kako vlastite, tako i onih koji su skloni sumnjičenju tuđeg rada, vrijednosti toga rada, u ostalom važnosti tuđeg ili nečijeg života. Inertnost u odnosu na čovječnost dakle isijava nečovječnost iz zaluđenog sebeljubnog pojedinca osuđenog isključivo na sebe samoga.

Literatura i pisanje nas tome uči - kako izbjeći relativiziranje čovjeka koji nam je stran ili drugačiji. Solidarnost na djelu nije konkretizirana samo po pitanju ljudi iz drugih kultura čiji je život ugrožen ratom, pa nam samopromidžba dobrote služi za facelifting na Facebooku ili TikToku. Razumijevanje, čak i u pokušaju, ljudi koje srećemo svakodnevno spašava nas jednako kao i te ljude. Zato, ako ne možemo ljetovati - možda si možemo pomoći, možda možemo pomoći drugima - barem preporukom za čitanje. Ljudi zaslužuju više nego što si želimo priznati, a i sami zaslužujemo više nego što smo voljni reći naglas kad se zadovoljimo mrvicama mudrosti u citatima s interneta.