ZA prvu nedjelju adventa, Glazbena škola Slavonski Brod i ove je godine svima koji su otvoreni za užitak u novim izvedbama, darovala najljepše poklone uoči Božića. Do tog velikog dana bit će ih ukupno četiri, a nazivaju ih glazbenim poslasticama.

Prvu u nizu izveli su Nikola Smetko na sopran saksofonu i Hrvoje Aušić na klaviru. Riječ je „Gabrijelovoj oboi” iz filma „Misija”. Ova prelijepa kompozicija Ennija Morriconea višestruko je simbolična. S jedne strane, kako je riječ o filmu koji problematizira dolazak misionara u Južnu Ameriku, među narod Guarani, možemo vidjeti kako postojeća simbolika u odabiru ove glazbe predstavlja novo iskustvo još jednoga Božića, još jednu misiju svakoga pojedinca kako bi njegov trud u postajanju boljim čovjekom ove godine sazreo do samog Božića zbog čega će Božić poprimiti onu sakralnu dimenziju koja mu i pripada.

Dakle, iskupljenje kao jedna misija ovoga Božića, iskupljenje duše, dopiranje do ljubavi izvan velikoga mazohizma kapitalizma,... upravo na to sve me podsjeća odabir upravo ove glazbene poslastice. S druge strane, glazba se prije svega smatra metafizičkom umjetnošću koja može dodirnuti svako srce pomičući granice percepcije.

No, film na koji se moramo nadovezati itekako ima veze sa napisanim. Ovaj film koji propagira ljubav prije svega, razumijevanje, oprost (tj. drugu priliku za život ili iskupljenje), umjetnost nasuprot grubosti svakodnevice, nježnost nasuprot istrebljenju je film koji moramo pogledati. Jer njegove poruke su univerzalne, uostalom kao i poruka/e Božića.

Centralni likovi ovoga filma su Rodrigo Mendoza kojega tumači Robert De Niro i otac Gabrijel kojega tumači Jeremy Irons. Iako je početna pozicija likova potpuno drugačija jer Mendoza je ubojica vlastita brata, a otac Gabrijel dobročinitelj koji u cijelome ambijentu vidi dobrotu, njih dvojica ubrzo postaju suputnici na istom putu dobročinstva. Zašto? Zbog snage oprosta, zbog toga jer istinski dobar čovjek prašta a što je najvažnije, dobar čovjek posvuda vidi/prepoznaje ljubav.

Baš iz toga razloga u filmu se na jednome mjestu spominje Hvalospjev ljubavi, doduše jedan mali dio. Ovdje ga, pak, prenosim u cijelosti:

Ponovo me glazba vratila na isti put, put metafizike, put emocija. Ovaj film završava tragično. Ali želim vjerovati u onaj dio iskupljenja do kojeg se dolazi nekoliko puta u tom filmu. Želim doći do katarze koja u filmu postoji. A sve to, invokacija upravo tih vrijednosti, jednog drugačijeg, magičnijeg Božića, nalazi se u malenome videu Glazbene škole. Ne vjerujem da postoje slučajnosti. Ne vjerujem da ne postoji dublji smisao. Upravo zato, ova glazba je poticaj i podsjećanje: ako smo zaboravili koji je stvarni smisao Božića.