Došao nam je mjesec prosinac. Zar opet tako brzo? Još jučer gledali smo i divili se svim tim lampicama, ukrasima, svjetlima. I evo ih opet. Jednu godinu smo stariji. Jednu godinu života smo još potrošili. Jesmo li pametniji? Mudriji? Zreliji?

Koliko god nam brzo došao mjesec prosinac, ipak mu se svi radujemo. Zašto, ni sami ne znamo. Kraj još jedne godine? Blagdansko vrijeme? Ili vrijeme kada ćemo trošiti iznad svojih mogućnosti? Uglavnom, ovaj mjesec postao je simbolom konzumerizma, pretjeranog materijalizma, komercijalizma i egoizma.

Možda prosinac najbolje oslikava nas, naše navike, želje. Našu utrku za materijalnim. Naše međuljudske odnose. Naš odnos prema prirodi.

Možda će neki ljudi s umjetno potpomognutom inteligencijom za tisuću godina proučavati nas iz 21. stoljeća. Pokušat će nas shvatiti i razumjeti. Ali, vjerujem, neuspješno.

Kada nas budu proučavali i analizirali, čudit će se našoj ljubavi prema samima sebi, čudit će se većoj ljubavi prema stvarima nego prema ljudima. Ono što će uspjeti shvatiti, jest da su ljudi iz kamenog doba živjeli prirodnije i duhovnije od modernog čovjeka iz 21. stoljeća. Shvatit će i razumjeti da je čovjek iz kamenog doba superiorniji od suvremenog čovjeka iz 21. stoljeća.

Zašto je to tako?

Ako pogledamo sebe i oko sebe, ne trebamo biti previše pametni da shvatimo u kakvom svijetu živimo, i što je to danas sustav vrijednosti.

Danas sebe smatramo najvećim bićem. Puno ljudi vjeruje u ovakvog ili onakvog Boga, ali se uopće tako ne ponaša. Ne poštuje ni majku Zemlju ni prirodu. A tek druge ljude? Sebični, bahati i sam prema sebi neiskreni čovjek, slika je kojom će nas opisati oni koji nas budu istraživali za tisuću godina, ako ljudska vrsta do tad uopće i opstane.

Čovjeku iz 21. stoljeća ništa nije bitno osim samoga sebe, kakvu odjeću ima, koju diplomu je stekao – kupio, na kojem je položaju, koji automobil ima. Koga briga više za iskrenost, poštenje, dobrotu, čednost.

Možda će čovjek iz 21. stoljeća u ovome mjesecu pokazati malo ljubavi i solidarnosti prema bližnjemu ili prema onima koji su u nevolji, ali će to više učiniti iz kurtoazije. Ljubav i solidarnost prema bližnjima ili onima koji su u nevolji ne smije biti ograničena samo na određeno vrijeme ili određenu prigodu. To je licemjerje.

Možda je danas najveća opasnost po ljudski rod hladnoća naizgled bogatih ljudi prema siromašnima. Jer taj materijalno bogati čovjek, a duhovno siromašan i ojađen, nema razumijevanja i suosjećanja za druge. Kod njega postoji samo ravnodušnost.

Gdje su nestale sve one prave vrijednosti koje je imao čak i čovjek iz kamenog doba? Duhovni jad i bijeda postaju kronične bolesti društva. Od ovoga svega čovjek postaje duhovna ameba. Eh, kada bi postojalo cjepivo protiv duhovnog jada i bijede. Koliko bi samo doza trebalo proizvesti?

Čovjek iz 21. stoljeća smatra kako mu danas ne trebaju duhovni učitelji. A on, jadan, i ne zna da su mu duhovni učitelji i voda, i more, i livada, i brdo, pa i ona prodavačica s tržnice.

I u toj želji da se dokaže i pokaže, i sam postaje nesretan. Kako želja za dokazivanjem i pokazivanje raste, tako i čovjek biva sve više nesretan. Nikako da shvati taj čovjek iz 21. stoljeća da od njega ima i pametnijih, i zgodnijih, i ljepših, i bogatijih, i da ima i žena koje imaju i ljepšu haljinu, i ljepšu torbu, i zgodnijeg dečka.

Tako da i  sva ova blagdanska svjetla neće otopiti led u dušama njihovim.