NA današnji dan, godine 1918. završio je Prvi svjetski rat. To je bio rat u kojem je život izgubilo preko dvanaest milijuna ljudi. Ubijani su samo stoga što su bili ljudi.

Poslije su mnogi tvrdili kako je to rat koji će okončati sve druge ratove. Vjerovali su da nakon završetka tog užasa više neće biti ratova.

Pobjednici tog rata - koji su sebe tako prozvali - poraženim su zemljama nametnuli nemoguće uvjete, a pored gubitka svojih teritorija potlačeni su morali platiti i ratnu odštetu.

Oni koji su vjerovali da nakon Prvog svjetskog rata neće biti ratova zaboravili su da kod poraženog uvijek postoji težnja za osvetom. A takav oblik revanšizma samo je slijed svega onoga što se zbilo. Veliki broj žrtava imao je za posljedicu velike traume - i kod poraženih i kod pobjednika.

Posljedica svega toga je jačanje radikalnih desničarskih i radikalnih ljevičarskih pokreta. Tražio se krivac za rat. Hitlerova ideologija koja je bila nacistička uzrok je pronašla u unutarnjoj izdaji i Židovima. Ostalo nam je dobro poznato. Ubijeno je preko pedeset milijuna ljudi. Ubijani su samo stoga što su bili ljudi.

Onda su došle devedesete godine prošlog stoljeća i ratovi na području bivše nam zajedničke države Jugoslavije. Desio se Vukovar. Desila se Srebrenica. Desio se svaki grad i svako selo. Tada je život izgubilo preko sto tisuća ljudi. Ubijani su samo zato što su bili ljudi.

Ratovi nisu stali. U ovom stoljeću kojeg nazivamo modernim i u kojem smo smatrali da je čovjek napravio civilizacijski iskorak, ratovi se i dalje vode. Jučer u Siriji. Danas u Ukrajini. Sutra?

Nikad nije manjkalo bolesnih ili pohlepnih umova kojima su ljudski životi bili samo brojevi. Takvima ljudski život nije ništa značio. Slali su tisuće i tisuće ljudi u sigurnu smrt, iz juriša u juriš. I stigli smo u novi milenij, novo ultra moderno stoljeće, ali sve je ostalo isto. Jer što vrijedi ljudski život u odnosu na teritorij, na profit, na naftu, na zlato.

Ništa to nije novo. Još i neandertalci su vodili borbe kako bi ovladali većom pećinom. Samo je čovjek kroz povijest naslijedio ratove. Jedino je ubijanje danas možda „humanije“ od onoga kakvo se dešavalo u Jasenovcu, Vukovaru ili Srebrenici.

Sjećanje na sve zločine nekada ne smije biti zaboravljeno. Uvijek i iznova se trebamo prisjećati. Učiti i prenositi posebno mladima što je čovjek sve spreman uraditi protiv drugog čovjeka.

U Slavonskom Brodu, u koprodukciji tri kazališne ekipe – Umjetničke organizacije „Slavonski Brodvej“, Satiričkog kazališta mladih Slavonski Brod i Kazališne družine „Ivana Brlić Mažuranić“ nastala je predstava „Anna“, kao adaptacija svjetski poznatog „Dnevnika Anne Frank“, kojeg neki u Lijepoj Našoj silom žele izbaciti iz popisa lektira.

Glavnu ulogu savršeno je odigrala mlada Dora Pejić koja je na sebi svojstven način publici prenijela potresnu priču stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu.

Drugu večer prikazivanja, ovu su predstavu pratili mahom mladi, što je svakako pohvalno.

Jer mladima najbolje mogu pričati mladi. Najbolje se mogu razumjeti. Tako je i fenomenalna Dora Pejić više od jednog sata kazivala život jedne djevojčice nesretnog djetinjstva.

Pokazala je Dora kako jedna djevojčica živi sretan život sa svojom obitelji sve dok Nacisti nisu preuzeli vlast u Njemačkoj.

Annin dnevnik nastao je u izbjeglištvu, u Nizozemskoj u vremenu od 1942. do 1944. godine, u najtežem periodu Drugog svjetskog rata.

Djevojčica, iako još mlada, znala je da će završiti u logoru smrti zarobe li Nacisti njezinu obitelj. Unatoč tomu, hrabro i odvažno je pisala svoje odrastanje, a uz svoje odrastanje uvijek je tražila dobro u ljudskim bićima, i to u najtežim vremenima.

Emocije od strepnje do nade, opis ljudi s kojima je dijelila skučeni uski prostor, prisjećanje na vanjski svijet, snovi o budućnosti kada prođe zlo.

Dok je trajala predstava, mrak u Galeriji „Ružić“ nikad nije bio tako sumoran i težak.

Simbol patnje židovske djevojke, ali prije svega čovjeka, ostavio je prisutne bez riječi, samo s uzdasima na kraju predstave.

„Anna“ nas je samo podsjetila da uvijek postoji zlo. Ali i pokazala kako se zlo nikada i nigdje ne smije zaboraviti.