TISA je četinarsko drvo rašireno u umjerenom pojasu sjeverne hemisfere u bukovim i mješovitim bukovim i jelovim šumama. U prošlosti je zauzimala mnogo veće površine, ali zadnjeg ledenog doba osjetno je smanjen broj staništa u kojima se pojavljuje. Zbog cijelog niza ekoloških razloga, ali kao i obično, zbog djelovanja čovjeka, suzila je svoj areal.

Tisa je vrlo rijedak stanovnik naših šuma i stoga je, temeljem Zakona o zaštiti prirode Republike Hrvatske, posebno zaštićena na svim prirodnim nalazištima. Zbog njenog vrlo tvrdog, elastičnog i trajnog drva, čovjek ju je izuzetno cijenio, ali i sjekao. Nestale su iz naših šuma zbog vrlo sporog rasta i dugotrajne obnove prirodnih sastojina. Ima primjeraka koji su samo zbog nepristupačnosti terena ostali vegetirati u prirodnom okruženju.

Sastojine tise u Europi postale su vrlo rijetke, pa je vjerojatno najugroženija dendrološka vrsta koja je zaštićena Bernskom konvencijom. Danas se najveći areali tise u svijetu nalaze u Slovačkoj, Mađarskoj i Engleskoj gdje ponegdje tvori i čiste sastojine.

U Hrvatskoj njena pojavljivost u prirodnom okruženju je vrlo rijetka. Postoji nekoliko lokaliteta u Lici i Gorskom kotaru. Najstarija tisa u Europi se nalazi u Velikoj Britaniji u mjestu Llangernyw procijenjene starosti 4000 do 5000 godina. U Hrvatskoj najstarija tisa se nalazi  u šumskom predjelu Krune, gospodarska jedinica Široka draga, Šumarije Mrkopalj, prsnog promjera 86 cm, po riječima djelatnika šumarije stara je preko 2000 godina. U Slavoniji, na prirodnom staništu, vegetira još samo nekoliko tisa na 150 m2 u području Parka prirode Papuk, šumski predjel Debeljak, gdje postoji i dio planine koji se zove Tisovac.

Obična tisa (Taxus baccata L.), rod je zimzelenog drveća ili grmova iz porodice Taxaceae. Postoji  osam vrsta koje su raširene dobrim dijelom na sjevernoj hemisferi: Europa, Zapadna Azija, Sjeverna Afrika, Kavkaz i Sjeverna Amerika. Vrste su morfološki vrlo slične, pa ih neki znanstvenici smatraju geografskim svojtama jedne vrste.

Biljka je dvodomna, s odvojenim muškim i ženskim stablima, pa ova ekološka činjenica može biti uzrokom slabijeg razvoja novih stabala. Stablo raste vrlo sporo, može narasti do  30 m visine i 150 cm promjera.  Često se formira kao grmoliko. Može doživjeti duboku starost od preko 1000 godina, dok fizičku zrelost tisa postiže poslije trideset godina. Njene grančice, iglice i same sjemenke sadrže alkaloid  taksin koji je vrlo otrovan i za mnoge, naročito domaće životinje je smrtonosan. 

Jedini dio biljke koji nije otrovan je arilus, vanjski dio crvene bobice. U prirod dijelovi biljke koji imaju jarke boje uglavnom su otrovni, dok kod tise to nije slučaj. Arilus je sočan, sluzav i sladak, i može se konzumirati sirov, ali uz veliki oprez jer je sjemenka  otrovna i gorka. Od crvenog ovoja ploda pravi se ukusan sirup bez mirisa i okusa po terpentinu, a služi kao prirodni lijek. Svi drugi dijelovi stabla, osobito iglice, mladi izbojci i sjemenke sadrže otrovni alkaloid taksin. Iglice uz taksin sadrže i cijeli niz supstanci kao alkaloid milosin, glikozid, taksikatin, saharozu, rafinozu, galusovu kiselinu i efedrin.

Zečevi i srne jedu tisu bez opasnosti od trovanja, jer se njihov organizam tisućljećima priviknuo na takav izvor hrane. Tisa je vrlo toksična za konje, krave, ovce, koze. (Tisa se pojavljuje u dijelu PP Papuka koji se naziva Točak. Jedna kosina koja izlazi na vrh brda Točak se naziva Konjska smrt. U tom dijelu su godinama, za izvlačenje drva, koristili konje koji su jeli izbojke tise. Vlasnici vjerojatno nisu znali uzrok ugibanja konja, ali su zaključili da se smrtnost konja iznimno povećala kada su radili na tom dijelu planine.)

Prapovijesni čovjek uvelike je poznavao biljke, a njihovi su plodovi imali glavnu ulogu kao hrana, prirodni lijekovi, ogrjevni, građevni ili odjevni materijal, otrovi i ukrasi, dakle kao neizostavan dio naših života i života naših predaka. Svojim neobičnim svojstvima tisa je u povijesti ljudskog razvoja zauzela vrlo značajno mjesto.

Tisa ima vrlo kvalitetno drvo fine građe sa uskim do maksimalno dva milimetar širokim godovima koji su takvi zbog  vrlo sporog rasta, a to je jedna od glavnih morfoloških osobina. Drvo je vrlo tvrdo i trajno, pa je u velikoj mjeri bilo cijenjeno i upotrebljavano već u prvim danima naseljavanja europskog kopna. Koristilo se u gradnji pred povijesnih sojenica, a vrlo često se nađe u ugljenim ostatcima iz neolitskih nalazišta.

Jedan od najznačajnijih arheoloških nalaza, star 5300 godina, je Ledeni čovjek iz Alpa kod kojeg su pronađena dva predmeta od tise. Njegova bakrena sjekira je imala dršku od tisovine koja je očuvana u odličnom stanju, dok je štap koji je vjerojatno trebao biti pretvoren u luk također od tisovine. Kroz povijest drvo od kojeg su se izrađivali najbolji lukovi je bila tisovina jer je imala odličnu elastičnost i trajnost.

Izrazito kvalitetno drvo tise poslužilo je Britaniji u srednjem vijeku da bude jedna od najjačih svjetskih sila, posebice zbog poznatih engleskih lukova, "english long bow", izrađenih od tise. Strijela ispaljena iz takvog luka mogla je probiti najdeblji viteški oklop, a legenda kaže kako je Robin Hood također imao luk napravljen od tise.

Postoje i podaci iz XIV. vijeka na osnovu kojih se može utvrditi živa trgovina tisovinom u alpskim krajevima Njemačke i Austrije. Računa se da je tada prosječno godišnje posječeno oko 10.000 stabala što je uvelike doprinijelo nestanku tise iz njenih tisućljetnih staništa. Tisovinom se trgovalo preko  sjevernonjemačkih lučkih gradova, čija je trgovina konkurirala Engleskoj, koja je posjekla svoje zalihe tisovog drveta. Smatra se da je posljednjih godina prošlog stoljeća najviše tisovog drveta otišlo za slavine na vinskim i drugim bačvama, a tom sječom zadan je posljednji veliki udarac sastojinama tise diljem Europe.

Iz ovakvih svojstava tise kao drveta izašle su mnoge legende i vjerovanja. Osobine otrovnosti gotovo svih dijelova biljke vežu se u praznovjerju s mračnim silama i duhovima, a dugovječnost se veže za dugi životni vijek stabla. Stari su rimljani  poznavali otrovnost tise. Cezar, u svom djelu „O galskom ratu", govori kako su narodi Galije vjerovali u natprirodnu moć tisovog drveta znajući za njegovu otrovnost.

Iz ovog saznanja razvio se poseban kult drveta kod mnogih naroda. Tako imamo i kod naših naroda brojne primjere obožavanja i praznovjerja povezane sa tisom i njenim drvetom Ovakva vjerovanja su najizraženija u Srednjoj Bosni i Hercegovini gdje se komadići tisovine u obliku križa ušivaju u rever košulje ili "narod vjeruje da se vile sakupljaju gdje ima tisovine, a tisovina opet raste samo na čistom mjestu". Drugi pak vjeruju da tjera uroke i zle duhove. Stoga se često sadi na grobljima, gdje će čuvati mir onih koji tamo počivaju. Od njezina drveta izrađivane su kolijevke i štapovi za čarolije te spisateljica J. K. Rowling u svojem popularnom djelu "Harry Potter", uz lik lorda Voldemorta,vezuje čarobni štapić načinjen od tise.

Zbog dekorativnosti, mogućnosti lakog umjetno razmnožavanja i velikog  broja varijeteta, tisa se rado koristi kao dendrološka vrsta u parkovnim nasadima. U mnogim parkovima iz doba baroka i romantizma osamnaestog i devetnaestog stoljeća, na plemićkim imanjima, uz dvorce i kurije, tisa je bila nezaobilazna parkovna drvenasta vrsta. Zbog otpornosti na gradska zagađenja i smog, uzgaja se u gradskim uvjetima. Kao posebne lijepe primjerke izdvojit ćemo stara i impozantna stabla tise u parku baruna Trenka u Trenkovu, parku veleposjednika Turkovića u Kutjevu, parku grofa Pejačevića u Našicama i parku lječilišta Lipik. Sve su to stari parkovi čija povijest seže preko 200 godina.

Tisa je rijetka i ugrožena vrsta drveta, te je prema Zakonu o zaštiti prirode RH zaštićena. Prema biljci zabranjena je svaka radnja koja ometa njen prirodni rast (oštećivanje, uklanjanje sa staništa, sječa). Zabranjeno je svako prikrivanje o nedozvoljenom manipuliranju biljkom, prodaja, kupnja ili pribavljanje na drugi način.  Evidentirana je  i u „Crvenoj knjizi biljnih vrsta Republike Hrvatske", 1994.

Populaciji sporo rastućih dugo živućih  biljaka kao što su tise obično se posvećuje premalo pažnje. Tisa je danas katalogizirano kao rijetka i ugrožena vrsta sklona izumiranju u cijeloj Europi. Postoje dvije opće strategije za očuvanje sporo rastućih dugo živućih vrsta, koje su rijetke i endemske u malim geografskim područjima. S jedne strane, većina planova za gospodarenje tim vrstama usmjerena na mjere upravljanja s ciljem zaštite utvrđenih jedinki, dok su u nekim strategijama napori za očuvanje usmjereni na povratku ekoloških procesa koji su važni za produkciju novih generacija jedinki uz  promicanje uspješne regeneracije i povećanje genetske raznolikosti. Međutim, ove dvije strategije očuvanja možda neće biti dovoljno jer populacije sporo rastu, pa znanstvenici, uz sve mjere konzervacije dugo živućih vrsta drveća, predviđaju dugoročni pad broja samoniklih jedinki tise

U svijetu postoji više organizacija i društava koji se bave promocijom i zaštitom tisa. Najvažnija su „Der Eibenfreunde", u Njemačkoj osnovano 1994. godine koje izdaje svoj časopis, te društvo pod nazivom „ Ancient Yew Group" u Velikoj Britaniji.

U  Slavonskom  Brodu postoji oko dvadesetak stabala i grmova tise starijih od 50 godina koje su smještene u naše skromne parkovne površine. Mi smo najbogatiji grad u Slavoniji po broju tisa. Na osnovu podataka o dimenzijama  i stanju  neke od njih su stare 200 i više godina. Najveći broj tisa, ukupno devet, nalazi se oko Franjevačkog samostana i Crkve Svetog Trojstva. Dvije se nalaze na Trgu žrtava rata, pet vjerojatno najstarijih su zasađeni u krugu na samom Trgu dok su dvije, koje su se razvile u dva velika grma, nalaze na Šetalištu braće Radić. Najveća od njih ima obujam oko 2 metra dok je prosječan promjer naših najstarijih tisa oko 47 cm. Njihove dimenzije i zapisi na starim razglednicama potvrđuju da su tu postojale u drugoj polovi 19. stoljeća, a pravu starost će pokazati dendrološko istraživanje koje namjeravamo provesti. Najvjerojatnije, zasadili su ih franjevci koji su uređivali svoj park. Jedno je sigurno, tise na Trgu Svetog Trojstva najstariji su živi brođani. Ako ih budemo čuvali nadživjeti će još mnoge generacije i ostati svjedoci vremena još mnogo stoljeća.