Jedan od najvećih okolišnih problema današnjice, uz klimatske promjene, svakako je upravljanje komunalnim otpadom. Ovaj problem je prisutan u svakoj društvenoj zajednici, dok sama produkcija otpada po glavi stanovnika direktno ovisi o standardu u društvu. Razvijene zajednice produciraju više otpada nego nerazvijene, urbane više nego ruralne, bogatije više nego siromašnije. Količina produciranoga otpada kreće su u prosjeku oko 1-1,5 kilograma po glavi stanovnika, pa prosječan građanin Hrvatske proizvode godišnje nešto manje od 500 kilograma otpada. Problem konačnoga zbrinjavanje otpada svugdje je jednak i nemojte niti pomisliti kako ih razvijeni i bogati nemaju. U konačnici više nikakav problem nije skupiti otpad samo je pitanje na koji način i koliko to košta. Prikupljanje i zbrinjavanje u svim zemljama svijeta na različite načine financira isključivo stanovništvo, odnosno mi građani.

Imao sam prigodu sudjelovati u izradi nekoliko zakonskih i podzakonskih akata, izradi strategija i planova upravljanja otpadom te provođenju projekta Svjetske banke „Upravljanje komunalnim otpadom u BiH" za što je naš tim proglašen trećim po uspješnosti u svijetu. Tijekom obavljanja ovih poslova obišao sam niz zemalja te proučio sustave upravljana komunalnim otpadom i njegovo zbrinjavanje.

Kvalitet zbrinjavanja otpada ovisi o kvaliteti njegova prikupljanja

Sustav upravljanja odlagalištem Vijuš i način na koji se otpad odlaže u najmanju, katastrofalan je.

Konačno zbrinjavanje komunalnoga otpada uvelike ovisi o kvaliteti prikupljanja. Što je odvajanje otpada na mjestu stvaranja bolje (razdvojeno po fizičko kemijskim osobinama i korisnim svojstvima) to je njegovo konačno zbrinjavanje olakšano. U principu, u razvijenom zemljama, otpad se razdvaja na organski komunalni (obrada biološkom degradacijom), razvrstan korisni otpad (obrada recikliranjem), te inertni otpad. Ako se ovako odvoji otpad onda je količina koja ostane za njegovo konačno odlaganje sveden na minimum. Međutim, za ovakvu obradu potrebna je vrlo visoka suradnja sa stanovništvom, izuzetno razvijena svijest o potrebi razdvajanja otpada, te ne baš jeftina infrastruktura. Obrada otpada na ovakav način izuzetno je skupa u stvaranju sustava i malo se zemalja odlučuje za brzu uspostavu upravo zbog cijene koštanja prikupljanja i inkomodiranja stanovništva.

Drugi oblik zbrinjavanja otpada je sustav odvajanja organskoga dijela otpada od ostalih komponenti. Organski otpad ide na obradu biološki dok sav nerazdvojeni i gorivi otpad ide na spaljivanje. Oba sistema su, uz različita poboljšanja, u koracima u kombinaciji sa posebnim sustavom upravljanja ambalažnim otpadom te dobrovoljnim, u reciklažnim dvorištima, prisutna u razvijenom europskim zemljama. Što se ponudi više načina prikupljanja i obrade otpada uz poželjno smanjenje cijena stanovništvo je u svim radnjama discipliniranije. Najvišu razinu ovoga sustava vidio sam u Švedskoj, a u diskusiji sa guvernerom oblasti Linkoping i njegovim timom osobno sam nazvao ovakav sustav „moderni komunizam". Država je donijela set zakonskih rješenja koja su omogućila lokalnoj i regionalnoj zajednici donošenje podzakonskih rješenja i veliko investiranje u sustav upravljanja otpadom. Uopće nisu mogli odgovoriti kolika je bila cijena uspostave ovakvoga cjelovitoga sustava, a kad sam počeo postavljati pitanja koliko mora izdvojiti stanovnika po toni zbrinjavanje otpada uz produkciji toliko korisnih medija također nisu imali odgovor. Tada smo zajedno pokušali doći do brojke koja sigurno najviše zanima naše čitatelje, a ona je približno 200 eura u vidljivim plaćanima, dok se kroz različite takse koji stanovnik godišnje plaća gradu i njihovoj županiji za očuvanje okoliša još 50 eura. Dakle, 250 eura po toni je cijena zbrinjavanja otpada u jednoj testiranoj regije Švedske. Slične cijene zbrinjavanja otpada su u gotovo svim razvijenim zemljama.

Spalionicom se ne rješava problem, u potpunosti

U posljednje vrijeme se sve češće govori o termičkoj obradi otpada, pa je čak i jedan brodski političar izrekao ideju o dopremi komunalnoga otpada Savom te izgradnji spalionice otpada u Slavonskome Brodu. Spalionice funkcioniraju diljem Europe samo u velikim gradovima. Najbliže su nama u Beču i Budimpešti gdje spaljuju, otprilike, oko 500 000 tona godišnje. Ove spalionice imaju visoki stupanj zaštite zraka što naravno poskupljuje čin spaljivanja, a energija koja nastaje nije jeftina. Najveći problem spaljivanja otpada je stvaranje vrlo otrovnih kancerogenih spojeva furana i dioksina na temperaturama izgaranja do 900 stupnjeva Celzijusa. Trenutno većina Europskih spalionica ima sustave skrubera u kojima se svi plinovi čiste tako da je emisija furana i dioksina u granicama dozvoljenih emisija.

Trenutno, u Slavonskom Brodu vlada velika neaktivnost svih političkih stranaka spram ovog problema. Ova inferiornost graniči sa zdravim razumom.

Međutim, tu ne završava problem spalionica. U skruberima, na količini od 500 000 tona spaljenoga komunalnoga otpada, nastaje oko 20 000 tona izrazito toksičnog ostatka pomiješanog sa kemikalijama koje apsorbiraju furane i dioksine. Uz ovaj opasni ostatak nastaje i oko 80 000 tona šljake (pepela). U stvari, spalionicom se ne rješava problem u potpunosti nego djelomično jer ostaje drugi oblik otpada u količini od 20 posto izvornog. Razvijene zemlje su problem riješile na način da su zakonom dozvolile ugradnju šljake u tijela cesta dok ostatak iz skrubera deponiraju u napuštenim rudnicima. Spalionice su uglavnom kogeneracijskoga tipa tako da sve u pravilu produciraju električnu energiju i toplotu. Cijena za spalionicu kapaciteta od oko 500 000 tona na godina je oko 50 000 000 eura. Ovo nije konačna cijena jer se podrazumijeva da imate razvijenu infrastrukturu kontinuiranih energetskih konzumenata (morate znati koga i što grijete, a prije toga morate riješiti prihvat električne energije u mrežu). Zbog vrlo visokih cijena održavanja ovakav način obrade komunalnoga otpada godišnje košta stanovnika, bez obzira na energetsku produkciji, između 150 i 250 eura po toni.

Politička inferiornost graniči sa zdravim razumom

Mi u Slavonskom Brodu plaćamo prikupljanje i zbrinjavanje otpada, otprilike, oko 50 eura po toni. Komunalac radi različite akcije kojim pokušava skupiti što više korisnog otpada kako bi se količine onoga što moramo odložiti smanjile. Sustav upravljanja odlagalištem Vijuš i način na koji se odlaže otpad je u najmanju ruku katastrofalan. Odlagalište se nalazi u neposrednoj blizini stambenih objekata i izletišta Poloj, nema nikakvu zaštitu i odavno je trebalo biti izmješteno. Prije pet  godina Fond za zaštitu okoliša odobrio je 25 000 000 kuna za njegovu sanaciju, ali i Grad Slavonski Brod je trebao izdvojiti isto toliko novaca što nikada nije učinjeno. Problem se jednostavno gura pod tepih, sustavno zanemaruje i nikako ne rješava. Rješenje problema nije niti na vidiku u Brodsko posavskoj županiji, a niti u Slavoniji. Nevladine udruge bi trebale povesti sustavnu akciju medijskog i javnog pritiska na odgovorne kako bi ovaj problem akcelerirali u vremenu i prostoru. Trenutno u Gradu Slavonskom Brodu vlada velika neaktivnost svih političkih stranaka spram ovog problema. Ova inferiornost graniči sa zdravim razumom, jer pitanje zbrinjavanja otpada u Europskoj uniji će doći na naplatu lokalnim zajednicama i državi već 2018. godine.

Nismo ni mi građani oslobođeni odgovornosti ako pomislimo da smo riješili problem stavljajući otpad u kantu za smeće koju odveze Komunalac.

Kada nam slijedeće godine, u neposrednoj blizini odlagališta, počnu raditi novi bazeni kojima se gradonačelnik jumbo plakatima reklamira već duži vremenski period, problem upravljanja komunalnim otpadom u Slavonskom Brodu sigurno neće biti riješen.