SVAKI čovjek ima potrebu pripadnosti nečemu. Tako je danas nemoguće naći čovjeka koji se nije odredio da pripada nekome ili nečemu. Obično, kada ljudi odrede svoju pripadnost, oni pokušavaju pokazati svoju ljubav onome čemu pripadaju. Tako će, recimo, vjernici na sva zvona pokazivati ljubav prema svojoj religiji, a o religiji skoro ništa ne znaju. Muž će na svakom koraku pričati kako voli svoju suprugu, a u četiri zida će je zlostavljati. Domoljub će na intoniranje državne himne staviti ruku na srce, ljubit će zastavu, a niti jedne godine ne zaobilazi ga lista poreznih dužnika. Oni koji su na vlasti pokazuju ljubav prema vlasti, a zaboravljaju pokazivati ljubav prema onima koji su ih doveli na vlast. Niz onih koji svoju ljubav pogrešno pokazuju podosta je velik.

U utakmici koju igramo ovdje, mnogi od nas kako bi pokazali svoju ljubav prema nekakvoj pripadnosti ili kako bi zadovoljili svoje interese, ne biraju sredstva. Često, ljubeći svoju pripadnost štete drugima, a ponekad ih i uništavaju. Takvi očito ne poznaju što je to kolektivna svijest. Zar može pojedincu biti dobro ako je loše društvu u kojem živi? Bez obzira na to gdje čovjek sebe svrstavao, gdje pripadao, ako od njegovog jezika i njegovih ruku nisu sigurni drugi, takav nema i ne može imati ljubav prema svojoj pripadnosti ili je njegova ljubav lažna, a često i licemjerna. 

Danas svijet živi u vremenu obilježenom strahom, sve je više nesigurnosti i neizvjesnosti. U našem dvorištu često nam nude razna obećanja dok mladi nestaju odlazeći trbuhom za kruhom. Ima i onih koji su shvatili kakva je njihova ljubav prema nekakvoj pripadnosti. 

Oni koji su na bilo kojoj vlasti, trebaju živjeti s narodom na zemlji i tako pokazati svoju predanost narodu, a ne lebdjeti u oblacima. Ali očito je kako sit gladnog ne razumije. Oni koji su odgovorni za povjerene im poslove ne žele da im se ukazuje na pogreške, jer smatraju kako su predani svom poslu i od srca ga izvršavaju. Nije li umijeće i čojstvo pružiti ruku i posrnulom i onome tko je u blatu, i onome tko je zalutao pa čak i tiraninu. Ali neki od svoje predanosti i ljubavi prema svojoj pripadnosti ne mogu vidjeti da postoje i takvi. Ne znaju da u svakom čovjeku postoji dobro i nešto korisno pa makar i malo bilo. 

Svjedočimo kako vjera sve više gubi smisao kod vjernika. Vjera kao da je postala onostrana, nema je. Vjera je danas sahranjena u knjige i knjižnice. Živu vjeru kao da nitko ne živi. Oni koji su na vlasti ne vide obične ljude. Oni koji su veliki domoljubi smetaju im oni za koje će oni reći kako nisu domoljubi. I svi će ljubeći svoju pripadnost u najmanju ruku zaboraviti na druge. 

Svakom čovjeku treba pridati posebnu pažnju ma tko on bio. Zar svaki čovjek nije jedan cvijet koji sačinjava ovaj naš ružičnjak.

Svima nam je ista zadaća, bili vjernici, nevjernici, domoljubi, vlastodršci, ili obična raja – brinuti se o sebi samima, ali i o drugima. 

Ali teško je kada čovjek osjeti moć pripadnosti nečemu, pa uz to još postane i bogat. Obično tada ne postoje drugi. Ali ni siromaštva se ne bismo trebali nikad stidjeti. Jer puno je više onih koji bi se trebali stidjeti svog bogatstva. Posebno danas.