DANAS se širom svijeta obilježava Dan žena. Ovaj dan, posvećen ženama, nastao je nakon borbe i protesta obespravljenih žena, koje su tretirane kao radna snaga, a često su bile i gladne. Svakako hvalevrijedna borba za prava koja treba imati svatko, bio muškarac ili žena. Sve se ovo desilo u zemljama koje danas navodno slove kao one s najvećim stupnjem demokracije, i to prije nešto više od sto godina.

Ovaj dan trebao bi biti dan kada se iskazuju poštovanje, ljubav, zahvalnost, pažnja prema ljepšem spolu. Svakako je i ovo vrijedno i pohvalno.

Međutim, je li dovoljno? Je li dovoljno da jedna žena dozvoli sebi poštovanje ili ljubav nečiju samo jedan dan u godini, pa makar on bio i na Dan žena? Je li dovoljno da muž pokazuje ljubav ili poštovanje prema svojoj supruzi samo na ovaj dan? Je li dovoljno da sin svojoj majci pokazuje ljubav i poštovanje samo na ovaj dan? Nije da je nedovoljno, nego je jadno. Kakva je to supruga, majka ili žena koja na ovaj način doživljava ili dočekuje Dan žena? Kakav je to suprug ili sin koji se sjeti samo na ovaj dan svoje supruge ili majke? Što će biti sutra kada osvane deveti ožujka?

Danas će skoro svaki suprug izvesti svoju suprugu na večeru, pokloniti crvenu ružu. Danas će skoro svako dijete pokloniti ružu svojoj majci. To izgleda lijepo. Veoma lijepo. Ali šteta što se to događa samo jednom u godini. Rijetki su muževi koje će ovako postupati često. Rijetka su djeca koja će ovo činiti bar jednom mjesečno. I nije kriv samo muški rod za to što se sjete ruže ili večere samo na Dan žena. Kriva je i supruga koja ništa ne čini po tom pitanju, ali i majka koja nije odgojila svoje dijete i usadila mu ljubav.

Zato možemo postaviti pitanje – je li se na Dan žena iskazuje poštovanje prema ženi ili se njime ona samo ponižava?

Supruga mora biti prva adresa najdubljeg povjerenja, ona mora biti najsigurnije utočište svom mužu. Takva žena zaslužuje svakodnevnu pažnju, ljubav i poštovanje, a ne samo na Dan žena. Ali danas je jako malo takvih žena, a još manje muškaraca koji će tako postupati. Znamo da jedna kap vode nije more, niti je jedna zraka svjetlosti Sunce, isto tako i jedan dan pažnje ili ljubavi u godini nije pažnja ili ljubav.

Kada govorimo o ženama, posebno u njezinom danu, moramo biti objektivni i sveobuhvatni kako bismo razumjeli njezin položaj u društvu. Koliko se god žena danas uspjela izboriti za svoja prava i izjednačiti s muškarcem, i dalje je degradirana, obespravljena i potiskivana s mjesta koje joj pripada.

Danas u društvu imamo dvije slike žene. Prva je, da se i danas u svijetu žena smatra stvorenjem koje treba samo služiti čovjeku. Takvi smatraju da žena nema drugu ulogu. Drugi, ženu žele osloboditi svih njezinih granica. Žena je za takve samo kult seksualne razuzdanosti. Upravo to čini Zapad, gdje je ne tako davno žena bila objekt prezira i niže biće, pa čak je bila spaljivana na lomači.

Možemo zaključiti kako se žena zapada samo prividno izjednačila s muškarcem. Žensko tijelo je postalo objekt za svaku vrstu profita. Korištenje njezinog tijela postalo je simbolom žene. Ista ta žena izgubila je čednost, moralne vrline, majčinstvo i ponos dobre supruge.

Ženi pripada mjesto između ove dvije dijametralno suprotne slike. Sve dok takvo mjesto ne zauzme žena i za njega se izbori, uzaludan će biti i Dan žena koji je na današnji dan.

Kakav odnos treba biti prema ženi kazuje nam djed iz jedne istinite priče. Naime, on je svaki dan odlazio kod svoje supruge u dom i nosio joj jednu ružu, te je hranio jer nije mogla sama jesti. Zapazio ga je jedan novinar, koji je bio zadivljen takvim prizorom, i upitao ga – što je razlog njegovog svakodnevnog boravka u domu? Djed mu reče kako je supruga bolesna i pet godina nikoga ne poznaje. Novinar ga upita – zašto dolazite ako vas ne pozna? Djed pomilova novinara po glavi i reče mu – sinko, ona ne zna tko sam ja, ali ja znam tko je ona!