SLAVONSKI je Brod mjesto u kojemu život nije tako jeftin. Svi smo to osjetili u posljednje vrijeme. Odlaskom u trgovinu svaki puta primijetit ćemo kako cijene rastu. Najmovi stanova rastu. Cijene nekretnina rastu. Gdje god se okrenemo - život je sve skuplji.

Svatko sanja o svom kutku stambenog prostora ovdje ili ondje, a za mnoge to ipak na kraju ostaju samo snovi. Mnogi sanjaju o skupocjenim autima. I to često ostane samo san. 

Mnogi zadnju ratu za kuću ili stan, topli dom, plate tek u mirovini. Otkako je svijeta uvijek se vašarilo. A riječ vašar značila je sajam, posao, ili pogodba. I svi to danas radimo na ovaj ili onaj način. 

Prije se znalo kada je u nekom mjestu vašar, ponuda na takvim mjestima bila je raznovrsna.  Takvim vašarima nisu se samo radovali kupci i prodavači. Ovim događajima radovale su se i gradske uprave koje su davale određena mjesta i štandove u zakup prodavačima. I svi su bili zadovoljni - i prodavači, i kupci i najmodavci. Često su takvi vašari bili najmanje dvaput u godini u istom mjestu. 

Ovakva okupljanja imala su i svoj smisao. Sadržavala su u sebi i socijalnu i društvenu konotaciju. Na vašaru si trebao biti viđen, a tu su bile i najbolje informacije iz tog kraja. Na kraju, kupci su mogli jeftino kupiti sve što su poželjeli. 

Danas kada su vašari izgubili svoju svrhu i smisao, ostala je jedino ona ekonomska računica prodavačima. Dakle, vašar je doživio svojevrsnu malu evoluciju.

Danas kada je ponuda toliko široka i kada su cijene visoke, gotovo je nestalo i vašara. Tek ponegdje u nekom mjestu kada je neki bitniji datum pojave se trgovci koji će ponuditi skromnu vrstu robe. A ta roba je danas neprihvatljivo skupa.

Danas je i pogrdno bilo koji takav ili sličan događaj nazvati vašarom. Valjda smo pronašli ljepša imena za ono što će oslikati prodaju ili preprodaju svega i svačega. 

Ovih dana na najljepšem korzu u Lijepoj Našoj svakog prijepodneva je veselo. Čuju se razdragani i veseli dječji glasovi, uz poneki povik učiteljice – idemo djeco. I doista ne postoji ljepša slika od one koju vidimo svakog prijepodneva u Slavonskom Brodu. Toliko dječice na jednom mjestu. Oni na svoj način svojim dolaskom odaju počast velikoj Ivani Brlić Mažuranić.

Vašari - koliko god bili odbacivani i uništavani - ipak nisu umrli. Nema ih više u onoj mjeri, ali ih ima za sitno šićarenje. A možda je najlakše tako nešto sitno ušićariti od dječice. Tako su se dosjetili mudri prodavači. 

Iz godine u godinu, na korzu u Slavonskom Brodu u danima Ivane Brlić Mažuranić, ne nudi se gotovo ništa dobro za kupovinu posjetiteljima - izuzmemo li sladoled. 

Mudri preprodavači dosjetili su se da bi za djecu najatraktivnije bilo prodavati srećke. I to ne bilo kakve srećke. To su posebne srećke, jer - poručuju - svaka srećka je dobitna. I dijete k'o dijete povjerovat će. I zaista, svaka srećka je dobitna. Nitko nije na gubitku. Dječica sretna kada otvore kovertu i vide svoju nagradu, a mudri preprodavači zadovoljno trljaju ruke što su uspjeli prodati. 

Ove godine jedna, i to ne kakva srećka, već dobitna, košta dva eura. Sitnica, rekli bi. A ista takva srećka prije godinu ili dvije koštala je samo „jednog medu“ – pet kuna. Djeca su sadržajem vrećica toliko 'oduševljena' da dobiveno ostavljaju (bace) na podu.

Znamo... sve je postalo skupo, ali ne baš do tolike mjere da se na taj mudri način preprodavača trpa djeci jedno veliko ništa. 

I sve se to ponavlja iz godine u godinu. Sve prolazi, ali izgleda kako nam samo vašari ostaju. Nažalost, ne onakvi kakvi su bili.