KATA NUJIĆ - glasnogovornica Policijske uprave brodsko posavske, ustanove koju operativno vodi, predstavlja i zastupa načelnik Antun Valić - jest korektna dugogodišnja profesionalka, koja svoj posao obavlja u okviru Zakona o policiji, Pravilnika o postupanju policijskih službenika i izravnih zapovijedi pretpostavljenih.

Međutim, kad je u pitanju odnos prema medijima ne samo ove Policijske uprave,   policijski službenici, često, ne postupaju ni korektno niti profesionalno; ni u okviru Zakona o policiji niti u skladu s odredbama Pravilnika o postupanju.

I, umjesto da se ispričaju kad pogriješe, ili se prema drugima ne odnose sukladno dostignutim demokratskim standardima - jer nitko savršen nije - brodsko posavska Policijska uprava, službeno i javno, usudila se posegnuti za arsenalom 'mjera i radnji' svojstvenih represivnim tijelima totalitarnih političkih sustava. Usudila se, ustvari, javno prijetiti novinarima Plusportala zbog načina njihova pisanja.

Bez i jednog argumenta, Oni nas optužuju da smo: „u (ovom) tekstu iznosili netočne tvrdnje koje nanose štetu ugledu Policijske uprave brodsko-posavske“, a o kakvim se to, navodno netočnim, tvrdnjama radi, ni riječi. Dakle, bez navođenja dokaza, tvrde da smo klevetali policijske službenike i na taj način, ustvari, sugeriraju nam: Pamet u glavu i pazite što radite.

Potom Policija ističe: „Smatramo nekorektnim iznošenje takvih informacija“ i donošenje „iskrivljene slike o radu policije“.

O kojim „nekorektnim informacijama je riječ“ te na koji način smo „iskrivili sliku o radu policije“; dakako, ne navode što također ima status paušalne poruke: Pamet u glavu i pazite što radite.

I na kraju, kao da i de iure živimo u nedemokratski ustrojenoj državi, jedno od njezinih represivnih tijela samo daje ocjenu svoga rada: „Policijski službenici ove policijske uprave svoj posao rade stručno, zakonito i profesionalno“ i „pravovremeno o događajima obavještavaju javnost“. Ne kažu kako se trude tako raditi, nego da tako rade.

S ciljem demokratskog držanja pod kontrolom rad represivnih tijela države, zakonodavac ustrojava tijela koja imaju posebnu i stalnu zadaću: nadzirati i, u konačnici, valorizirati  njihov rad. Dakle, sud o kakvoći rada (i) policije ne donosi policija sama, nego njezina kontrolna tijela.

Koliko „pravovremeno o događajima obavještavaju javnost“ - i ne samo „pravovremeno“ nego i cjelovito - prosuđuje javnost putem svojih „odvjetnika“ (i) medija.

Policija je, međutim, uzurpirala pravo da odluči o kojem slučaju će medije izvijestiti, a o kojem ne. Temeljem podzakonskog akta, 'Pravilnika o postupanju policijskih službenika', „glavni ravnatelj policije… može odobriti objavljivanje snimke… ili ih dostaviti medijima, ako je to potrebno radi obavještavanja javnosti ili radi obavljanja policijskih poslova.“

Pritom, koristeći društveni status neprimjeren demokratskim zemljama, policija, uz opravdana diskrecijska prava - zaštita istrage, žrtve, svjedoka itd. - prisvaja si i pravo zabrane medijima da prate 'događaj' od saznanja o njemu do okončanja svih radnji na mjestu događaja. Odlučuje „je li potrebno obavijestiti javnost“, na primjer, o prometnoj ili nekoj drugoj nesreći; o nezakonitu ulasku migranata u našu zemlju; o remećenju javnog reda i mira; o vremenu privođenja osumnjičenika k sucu istrage itd.

Samo onom policijskom službeniku koji svoj posao ne bi radio sukladno pozitivnim domaćim i međunarodnim propisima, ne odgovara prisustvo medija na mjestu događaja (dakako, izvan zaštitnom trakom obilježenog prostora). Samo onaj policijski službenik koji nešto ili nekoga želi prikriti u svome postupanju, protivit će se dubljoj suradnji policije i medija - unatoč različitosti ova dva 'zanata' jer, jednom je svojstveno da (tijekom istrage) što više prikrije, a drugom da što više (dopuštenog) otkrije.

A to paternalističko ponašanje policije prema novinarima - jer oni, navodno, ne poštuju ni vlastiti kodeks, zaštitu istrage, žrtava i slično - ustvari, načelna je uvreda novinarskoj zajednici.

Kad novinari, na primjer, žele snimiti ulazak (privođenje) migranata iz BiH u Hrvatsku, oni to, možda, čine s ciljem javnog svjedočenja kako hrvatska policija zakonito postupa, a ne zbog toga da bi ometali otkrivanje krijumčara i njihovih pravaca kretanja.

Kad novinari, nakon višesatnog čekanja pred Sudom, na kiši i vjetru, unatoč izostanku policijske kolegijalnosti, uspiju snimiti osumnjičena počinitelja nekog kaznenog djela, onda oni to, možda, čine kako bi dali svoj doprinos suzbijanju kriminaliteta, a ne promoviranju senzacionalizma koji povećava broj korisnika nekog medija. 

Poseban birokratski biser jest pravdanje službenika i dužnosnika „Općom uredbom o zaštiti osobnih podataka, te drugih propisa koji se odnose na zaštitu osobnih i službenih podataka“. Kao da novinari od 'tijela javne vlasti' traže nečiji JMBG, krvnu grupu, zadnju snimku zubala, nacionalnu, rasnu, vjersku, spolnu, itd. pripadnost, što ustvari, ta Uredba štiti.

Korektnim policijskim službenicima, korektni novinari su partneri, a ne protivnici. Zbog toga, trebaju se međusobno poštovati, a ne paternalizirati.