„PLAVE kute idu na more” naziv je knjige koja, na svu sreću, postaje sve popularnija - ne zato što je riječ o lakom štivu i jeftinom marketinškom triku nego zato što je ispisivanje povijesti u kontekstu značajne tvornice Đuro Đaković s pogonima, radnicima, odnosno, čitav kompleks kulturnih, društvenih pa i obrazovnih komponenata, došao napokon u fokus stručnjaka i stručnjakinja, a jedna od njih je zasigurno Ana Rajković Pejić o čijoj kompetentnosti i aktivnostima smo mogli čuti i jučer i od moderatorice ovoga događaja dr. sc. Marije Karbić kao i od promotora ove knjige izv. prof. dr. sc. Slađane Josipović Batorek i dr. sc. Josipa Mihaljevića.

I kad se sjetim riječi radnika: „Nama je Đuro dao sve!” - mogu shvatiti kako maksima „radnik mora biti sretan da bi bio produktivan” itekako ima smisla zajedno sa svim ljetovanjima, zimovanjima, gledanjima koncerata, predstava koje su postepeno ušle u naviku ovih ljudi.

Nakon uvodnog govora ravnateljice Gradske knjižnice, Ružice Bobovečki, koja je spomenula simboliku plavih kuta u naslovu iza kojih se kriju priče nastale iza tvorničkih zidova, predstojnica Hrvatskoga instituta za povijest - Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu (Podružnica je suizdavač ove knjige!), dr. sc. Karbić, pohvalivši autoričin rad osvrnula se na njezinu karijeru, odnosno, put koji je vodio istraživanju pa potom i objavi ovakve vrijedne publikacije. Za Anu Rajković Pejić rekla je kako je riječ o vrijednoj djelatnici Instituta/Podružnice, usmjerenoj na socijalnu, rodnu povijest, povijest marginalnih skupina o čemu svjedoče između ostalog knjiga ‘Drugi ženski marš: položaj radnica i ženski aktivizam u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova’, organizacija znanstvenog skupa ‘Isti rod različite skupine’ koji bilježi već tri godine održavanja upravo u slavonskobrodskoj Gradskoj knjižnici kao i dvije izložbe povodom stote obljetnice tvornice Đuro Đaković (u Zagrebu i Slavonskom Brodu).

O ovoj knjizi je dosta već pisano, doživjela je već promocije u različitim mjestima u Hrvatskoj, ali jučerašnja slavonskobrodska promocija zasigurno je bila značajna baš zato jer je Đuro Đaković nekoć bio simbol grada Slavonskoga Broda, simbol radnika, a moglo bi se čak tvrditi i svojevrstan statusni simbol. Zato je promocija knjige u Slavonskom Brodu bila značajan događaj za grad, povjesničare, entuzijaste, kao i bivše radnike ove tvornice kojima se autorica zahvalila, izdvojivši među njima Antuna Topčića i Ibrahima Pešarića zbog doprinosa istraživanju.

Ova knjiga pokazala je zaista „koliko jedna tvornica može izgraditi grad, izgraditi ljude i koliko jedan grad može biti ovisan o tvornici”.

Moje iskreno divljenje sadržaju ove knjige, angažmanu i višestrukoj vrijednosti potaknulo me na pisanje neke „hibridne” kolumne koja će uz izvještajni karakter sadržavati i osoban odnos prema cijeloj priči o Đuri. Sve ono na čemu se bazira knjiga i sve asocijacije koje imam vezane su za jedno gotovo mitološko značenje pojma Đuro koje dugujem nekim informacijama bivših radnika. Sjećam se i kako se često spominjao radnički vlak, kako su ljudi odlazili u Đuru na posao i kako je taj posao predstavljao određeni statusni simbol zaposlenika grada, okolnih mjesta,... zapravo, cijele Jugoslavije. Unatoč tome, o Đuri se malo nakon Rata govorilo u nekom pozitivnom smislu jer je počeo propadati i njegov značaj počeo se gubiti. Surovost kapitalizma zasigurno ima veze i s tom pričom kao i s pričom o radničkoj klasi i svemu onome što ima pozitivne konotacije. Kako bismo objektivno sagledali značenje ove tvornice potrebno je uzeti mnoge činjenice u obzir - čega se autorica i držala. Zato osobno mislim kako se priča o Đuri mora nastaviti, a put ispisivanja Ane Rajković Pejić je jednako zanimljiv, kompleksan pa čak i provokativan. Promocija s različitim pristupima promotora upravo je to i dokazala.

Dr. sc. Mihaljević se dotaknuo konteksta vremena o kojem knjiga govori, ali ono bitno što je spomenuo jest i činjenica kako je socijalizam, odnosno, samoupravni socijalizam u centar smjestio politiku industrijalizacije zbog čega su ovakva poduzeća bila ključna. U cijeloj toj priči važan je i život ljudi te zato Ana Rajković Pejić, kako je rekao, nije davala jednostavna rješenja. Simpatije prema radniku prilikom čitanja zato su očekivane, jer upravo taj radnik, njegov život, napokon (zaključujem!) dolaze u prvi plan. Dr. sc. Mihaljević je spomenuo i autoričin stil pisanja, stil naracije rekavši kako je pitak i kako je moguće čitati ga bilo gdje i bilo kada. Posljednje riječi koje je nakon čestitke uputio i Slavonskom Brodu bile su kako je knjiga/istraživanje: “vrijedan kamenčić u mozaiku svoje povijesti” - prema tome, otklanja se svaka mogućnost relativizacije vrijednosti Plavih kuta u simboličnom, povijesnom, društvenom, kulturnom, antropološkom smislu. Baš zato, razmišljajući o knjizi, zaključila sam kako ovo djelo čije su stranice ispunjene vjerodostojnim vraćanjem duga Brođanke Ane ispred ostalih Brođana, ali i ljudi koji nisu zaboravili vrijednost ovoga giganta, napokon može ispisati još jednu stranicu povijesti koja se odupire zaboravu. Jer i ovaj čin ispisivanja, sistematiziranja i objektivnog sagledavanja Đure - značenja i ljudi također je povijesni čin.

Dr. sc. Batorek izdvojila je ljudsku dimenziju. Rekavši kako tzv. „mali ljudi” ili „obični ljudi” nisu bili dijelom mainstreama u historiografiji, ali kako je napokon došlo vrijeme da se upitamo što se dogodilo s ljudima koji su tu povijest živjeli, nasuprot vladarima, vojskovođama, ratovima i ostalim temama koje su najviše zaokupljale pažnju povjesničara, čime je dodala dodatnu vrijednost knjizi u komparativnom smislu kao izuzetku. „Povijest odozdo” naziv je za povijest svakodnevice, povijest aktivnosti marginalnih skupina, čak i povijest dokolice koji dolazi od njemačkih povijesničara nakon Drugog svjetskog rata. Pričajući o važnosti ove knjige i autorice, dr.sc. Batorek je istaknula rad i Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u Puli (Dudu i Stanića), koji se također bave značajnim istraživanjima, ali ne izostavljajući interdisciplinarne pristupe koji uključuju stručnjake iz drugih znanosti, kojima Ana Rajković Pejić stoji uz bok (ni više ni manje!). Ono što ja mogu primijetiti to je, prema tome, ženski doprinos povijesti i istraživanjima što je također nezanemariva činjenica. Širina ovoga istraživanja dokazuje i mogućnosti na koje se osvrnula i sama autorica na kraju rekavši kako svako poglavlje može biti povod novom istraživanju, a usporedne analize čine se neminovnima pogotovo ako se istražuju područja konkretnog djelovanja sa širim socijalnim kontekstom. Provedba ideje, kako smo čuli, jednaka je provedbi politike u tadašnjem smislu jer se od radnika očekivalo sustvarateljstvo, a ne pasivni primitak društvenih praksi. I kao u nekom savršenom scenariju nakon ove promotorice, na kraju fokusirane na emotivnu povezanost radnika i tvornice, Ana Rajković Pejić je na pitanje dr.sc. Karbić: „Što te navelo na temu?”, spomenula Đuru kao živo biće, „nešto” bez čega se grad nije mogao izgraditi i živjeti. Simbioza ovoga grada i ove tvornice (poput Borova i Željezare Sisak) ostavila je pečat vidljiv još uvijek. Đuro nije zapošljavao samo radnike u pogonima tvornice, nego i kuhare, liječnike, mesare, konobare,... prema tome, rekla je „bio je grad u gradu, država u državi” zaposlivši 16.000 ljudi iz Broda, okolnih sela i susjedne Bosne.

I kad se sjetim riječi radnika (a čuli smo ih od autorice): „Nama je Đuro dao sve!” - mogu shvatiti kako maksima „radnik mora biti sretan da bi bio produktivan” itekako ima smisla zajedno sa svim ljetovanjima, zimovanjima, gledanjima koncerata, predstava koje su postepeno ušle u naviku ovih ljudi. Migalovce je dr. sc. Rajković Pejić istaknula kao primjer onoga što je Đuro dao gradu, ali i okolnim selima. A ako se u obzir uzme ekološka osvještenost pojedinaca, već onda, uvjeti rada (puštanje glazbe, cvijeće..) ne čudi sentiment koji se javlja pri spomenu ove tvornice, a koji je pomogao ispisivanju i uređivanju ove knjige, ali i istraživanju... čemu su doprinosila djeca (prijateljice autorice) radnika ove tvornice fotografijama kao i samim zanimanjem za temu.

Posljednje što sam zabilježila su ove riječi Ane Rajković Pejić i smatram ih dovoljnim za zaokruživanje teme, teksta koji se bavi ne samo promocijom knjige nego i njezinom važnošću u svakom smislu jer ova knjiga pokazala je zaista: „koliko jedna tvornica može izgraditi grad, izgraditi ljude i koliko jedan grad može biti ovisan o tvornici”.