RIMSKI car Teodozije I., 28. veljače 380. godine, izdao je Solunski edikt ili Edikt triju careva. Edikt je od svih podanika Rimskog carstva zahtijevao štovanje kršćanstva prema nauku pape Damaza i patrijarha Petra. Od svih tadašnjih kršćanskih vjerovanja prihvaćeno je nicejsko, odnosno vjerovanje u trojednog boga. Protivno učenju aleksandrijskog svećenika Arija koji je poricao da je Krist Bog i negirao postojanje Svetog Trojstva.

Car Teodozije ovim je zakonom stvorio temelj za progon arijanaca. Tako je kršćanstvo de facto postalo službena religija Rimskog Carstva. Nakon ovog zakona, pripadnici drugih vjera progonjeni su i osuđivani na smrt. Edikt nikad nije povučen te je poslužio kao pravni temelj za stvaranje inkvizicije u 13. stoljeću.

Toj i takvoj Katoličkoj crkvi, odnosno, nadbiskupu kaločkom Ugrinu, 11. siječnja 1227. godine, ugarsko-hrvatski kralj, Andrija II, poklonio je Požegu (Castrum de Posega)... „da lakše savlada krivovjerce, jer je oko grada zavladala vjera patarenska ili bogumilska“. (Izvor: svemogući Google)

Dakle, prije devet stoljeća, sve požeško: zgrade, njive, šume, vode, ribe, ptice, zečevi, srne,… sve što se kreće, pa i ljudi dakako, bilo je u vlasništvu najvećeg kršćanskog ogranka - Katoličke crkve.

Mada je feudalno društveno-političko uređenje, tijekom Francuske (buržoaske) revolucije od 1789. do 1799., brutalno utopljeno u krvavu povijest europske civilizacije, Katolička crkva temelje svog unutarnjeg ustrojstva te institucionalnu arhitekturu i mentalni sklop mijenjala nije. I dalje živi po principima feudalnog društvenog uređenja: Papa je 'Car', biskupi su 'feudalci', a, u Hrvatskoj, 1997. godine, imovina im je uvećana nevjerojatnim podaničkim ugovorima. Rimskim.

Ne plaćaju poreze kao sav normalan svijet, ne podnose javna izvješća o ubiranju i utrošku 'javnog' novca, snagu internih zakona (kanona) država im uglavnom izjednačava sa zakonima koji bi trebali vrijediti za sve građane… Jer Crkva je, ustvari, država u državi. Bila je to čak i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, ma koliko to danas poricali onodobni pravovjernici - koji su za tadašnju političku vlast popisivali sudionike Polnoćki.

Posljedično, i u Požegi, zadnja je biskupova, a ne gradonačelnikova. Pritom, dakako, biskup se ne petlja u svjetovne trivijalije - sve dok nitko ne propituje njegova stečena prava i iz njih proizašao komfor. U kojoj mjeri su katoličke frakcije - uglavnom istog mentalnog sklopa, pak, vidljivo je i iz dva požeška primjera: Franjevci ne dozvoljavaju da se njihova livada stavi u funkciju gradskog parkirališta - mada Grad ne pita za cijenu - dok Biskup, zvan Faraon, ne dozvoljava organizaciju Adventa na Trgu Svete Terezije s uobičajenim sadržajima. Trgu koji je odmah po uspostavi nove nezavisne… države, dobio ime po katedrali. Za svaki slučaj. Lijepo zvuči kao cjelovito imanje jednog vlasnika. Mada to nije.

Za ne povjerovati. Umjesto da bude sretan što netko drugi želi raditi njegov posao - organizirati (ne)vjernike neka masovno slave božićne blagdane - Faraon se ježi od pomisli da bi pred 'njegovim' skupim vratima moglo biti veselja, razdraganosti, pjesme, svirke i igara. Ježi se od pomisli da bi netko mogao oskrnaviti 'njegov' sterilan, hladan i bezličan trg.

Faraonovu šefu, međutim, Đakovačko-osječkom nadbiskupu, Đuri Hraniću, Advent na trgu ispred katedrale ne smeta (pogledajte promotivni video dolje). Dapače, kao normalan klerik on se veseli što njegovi vjernici, upravo ispred bogomolje, demonstriraju svoju privrženost Crkvi, njezinim zakonima i najvrjednijim običajima te, uzgred, koriste podaništvo svjetovne vlasti koja je osigurala dodatne sadržaje za slavljenje božićnih blagdana.

Dva pristupa istom događaju dvojice kolega determiniraju njihove karaktere. Determiniraju njihov odnos prema vjeri i vjernicima. Nastavno, potvrđuju da su svi biskupi samostalni 'feudalci' koji, po svojoj volji, oblikuju duhovni život na području svog 'feuda' i, sukladno vlastitoj potrebi, moderiraju uvjete življenja i rada u zajednici.

Dakako, veličina manevarskog prostora za Crkvu izvan njezinih institucija ovisi o kakvoći državne uprave i lokalne samouprave. Što su političari veći 'grešnici' to je manji njihov otpor marifetlucima klerika.

To što svi dosadašnji požeški gradonačelnici nisu uspjeli rekonstruirati središnji gradski trg, odnosno, organizirati Advent na najprirodnijem mjestu za to - ispred Katedrale - posljedica je (i) činjenice da je liderima gradskih uprava bila važnija hirovita volja biskupa Faraona, odnosno Franjevaca, nego potrebe građana Požege.

Naime, Biskupa nisu trebali tražiti suglasnost za organizaciju Adventa ispred Katedrale, jer je 'njegovo' tek ime trga, dok je sam trg, zasad, u vlasništvu Grada.

S druge strane, budući da je Prostornim planom Grada Požege predviđena rekonstrukcija središnjeg gradskog trga i u blizini izgradnja stotinjak parkirališnih mjesta, nije bilo nužno opći društveni interes podrediti pojedinačnom - fratarskom.

Moguće nesporazume takve prirode zakonodavac je situirao u 2. članku Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, iz kojeg izdvajam: „Nekretnina se, u smislu stavka 1. ovog članka, može izvlastiti radi izgradnje građevine ili izvođenja radova gospodarske infrastrukture, groblja i drugih objekata komunalne infrastrukture…“ Pritom, čudom, ne piše kako se ta odredba ne odnosi na imovinu u vlasništvu vjerskih zajednica.

Unatoč činjenici da bi me neki revnosni 'građanin zapada' mogao proglasiti 'rusofilom', umjesto riječi 'zaključak' koristim riječ 'naravoučènie' - kako bih kazao: Nije 'Crkva u Hrvata' toliko moćna jer bi propovjedala kako je car Teodozije I. još uvijek na vlasti, nego zbog toga što se oportunistički dužnosnici državne i lokalne vlasti ponašaju tako kao da je njegov zakon još uvijek na snazi. Kao da je Katolička crkva državna religija i de iure, a ne samo de facto.