'Hrvatska nije sekularna država'. Tako je svojedobno Ivan Miklenić naslovio svoj komentar u Glasu Koncila, službenom glasili Katoličke crkve kojeg je godinama uređivao. I ništa pogriješio nije jer Hrvatska, ustvari, nije sekularna nego Katolička država.

A to što ustavni stručnjaci i profesori ustavnog prava tvrde kako je sekularnost Hrvatske države jasno opisana u članku 41. Ustava, kao i to da rijetki novinari ili politički aktivisti - ponekad - skrenu pozornost na ekstremno odstupanje od ustavnih normi, nema apsolutno nikakva učinka na ovdašnju stvarnost. Zasad.

'Prvo pitanje sekularnosti jest u smislu statusa i odnosa države i vjerskih zajednica, a one su odvojene. Odvojenost znači to da država promiče širok, neutralan, tolerantan i jednak okvir za sve građane koji ovdje žive. To je osnova. A onda, naravno, država ne odbacuje religije u smislu da se bori protiv njih, kao što je to bilo u komunizmu, ne promiče ideologiju koja je protiv nečega, nego je široka, tolerantna, uključiva država koja onda pomaže u određenim uvjetima određene zajednice', tumači šefica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci i predsjednica Hrvatske udruge za ustavno pravo Sanja Barić.

Barić kaže da Ustav ima određene vrijednosti koje su podudarne s kršćanskim vrijednostima, no one su uglavljene u Ustav ne zato što su kršćanske, nego zato što se Hrvatska odlučila na širok okvir vrijednosti. Tako Barić navodi kako se kao prve u temeljnim ustavnim vrijednostima spominju - sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova.

'Ako počinjemo tumačiti neke prijepore sukladno tim vrijednostima, kršćanski stavovi su bitno različiti, a to su četiri najveće vrednote Ustava RH. Na svakoj pojedinoj točki prijepora možemo reći da je država sekularna jer sve te vrijednosti mora štititi usprkos kršćanskim vrijednostima', kaže Barić.

'Oni koji tumače da Hrvatska nije sekularna, smatra Barić, ne znaju dovoljno, jer smatraju da je sekularnost ona kakva je uređena u Francuskoj. Ali sekularnost je odvojenost, pri čemu postoje različiti aranžmani koji su posljedica dogovora određene zajednice', kaže Barić.

Zašto ovako velik uvod?

Zbog svih onih koji o temi znaju malo, a komentiraju puno.

Mi, zasad, želimo tek konstatirati kako niti na području Požeško slavonske županije ne stanuje članak 41. Ustava Republike Hrvatske, jer, da stanuje, na domjenku povodom nadolazećih božićnih blagdana i novogodišnjih praznika - kojeg je organizirala požeško-slavonska županica, Antonija Jozić - ne bi došlo, s jedne strane do klerikalizacije događaja, a s druge strane do segregacije 'drugih i drukčijih'.

Klerikalizacija je vidljiva u činjenici da je na tom svečanom skupu političkih, gospodarskih, kulturnih, vjerskih… zaslužnika, zadnju riječ imao požeški biskup Antun Skvorčević, a ne domaćica, županica Antonija Jozić.

Segregacija je vidljiva u činjenici da Županica na skup nije pozvala lidera ovdašnje pravoslavne Crkve, episkopa pakračko slavonskog, 'preosveštenog' Jovana (Ćulibrka) mada mu je sjedište na području Požeško-slavonske županije, a titula ekvivalentna 'preuzvišenom' Biskupu.

Osim toga, pozvanom parohu požeškom, Nikoli Petroviću, nije ponuđeno da pozdravi skup te - u ime svoje pravoslavne zajednice - svim žiteljima Požeško-slavonske županije poželi sve najbolje povodom nadolazećih božićnih blagdana. 

Dakako da bismo Županicu pitali: zbog čega dvostruka mjerila?, zbog čega segregacija? ali nam je, drugim povodom, već odgovoreno kako možemo dobiti tek 'kopije postojećih dokumenata', ali ne i odgovore koji bi 'imali status novog dokumenta'. Drugim riječima, županica nije obvezna odgovarati na pitanja koja traže njezine osobne stavove o nekomu ili nečemu.

Pogotovo u situaciji kada bi, moguće, u pitanje dovodila i volju svoje izborne baze.

Poštujući hrvatski Zakon o pravu na pristup informcijama, Županicu više ništa ne pitamo jer, u međuvremenu, puno toga postalo nam je jasno.