U nedjelju, 02.02.2020. u 20.20, objavili smo prilog o Svetosavskoj akademiji kojom su, u prostorijama slavonskobrodskog Radničkog doma, tradicionalno, pravoslavni vjernici obilježili spomendan svetog Save. Uspješan domaćin manifestacije bio je tamošnji paroh, protojerej-stavrofor Ratko Gatarević.

Mada smo imali namjeru 'rutinski' izvijestiti o događaju, nećemo nezapaženo propustiti suptilan postupak glavnog gosta večeri, vladike pakračko-slavonskog, episkopa Jovana, koji je mogao zasjeniti cijelu svečanost. Naime, pri samom kraju akademije, informativnim sladokuscima nije promaklo kako je, prije kraja akademije, episkop Jovan ustao sa svoje stolice u prvom redu te sam, oštrim, bezmalo vojničkim, korakom napustio dvoranu.

Nakon toga čina, malo je u Sali bilo onih koji ga nisu komentirali. Dakako, svatko na svoj način. Jedni su ozbiljno tvrdili kako je vladika predstavu demonstrativno napustio kad je počela njezina pretjerana zloupotreba u političke svrhe - pjesmom o Kosovu. Drugi su neozbiljno insinuirali kako je on to učinio jer mu se žurilo na omiljeni glazbeni film u 22 sata. Treći su, pak, kleli se kako je vladiki pozlilo te je zbog toga morao na svježi zrak.

Vladika je bio prehlađen

Kako i priliči ozbiljnom mediju - i lokalnom dakako - nazvali smo u sjedište Pakračko-slavonskog episkopa te zamolili njegova tajnika (hrv. sekretara) Đorđa neka nam demistificira Vladikin postupak.

„Od 2011. godine, vladika Jovan bio je vikar Arhiepiskopa pećkog, mitropolita beogradsko-karlovačkog i patrijarha srpskog u Pećkoj patrijaršiji i pred međunarodnom zajednicom na Kosovu i Metohiji do 2014. kad ga je Sveti arhijerejski Sinod Srpske pravoslavne Crkve izabrao za episkopa pakračko-slavonskog. Dakle, Vladika sigurno nije napustio akademiju jer ne voli Kosovo. Već duže vrijeme je prehlađen te je zbog zdravstvenih razloga izašao iz dvorane prije samog kraja svečanosti", kazao nam je vladikin sekretar.

I zaista, pažljivim pregledom video zapisa, utvrdili smo kako je Vladika skup napustio kad su pojci završili s pjesmom Oj Kosovo, Kosovo, a počele pjevati dvije „domaće gospođe" koje, vjerojatno, nisu pohađale solfeggio.

Neovisno o tome je li razlog Vladikina napuštanja akademije, prije njezina službenog završetka, bol u grlu zbog prehlade ili bol u ušima zbog lošeg pjevanja, ostaje činjenica da to nije učinio iz protesta. A mogao je. Zbog stihova: „Srbadija kliče cela 'Ne damo te Kosovo' / To je naše uvek bilo od davnina ostalo…". Stihova koji goje neistinu.

Naime, niti je Kosovo „oduvek" srpsko, niti je to „ostalo". U prvom stoljeću prije Krista, Rimljani su pokorili Dardane, starosjedilačka ilirsko-tračka plemena, a nakon podjele Rimskoga Carstva, Kosovo je pripalo njegovu istočnom dijelu, kasnije Bizantu. Na Kosovu je 1072. obnovljeno Bugarsko Carstvo. U 13. stoljeću postalo je središte srpske monarhije i pravoslavlja, koje je trajalo tek do Kosovske bitke 1389. od kada je u sastavu Osmanskog carstva. Tijekom Balkanskih ratova 1912. i 1913. Srbija je osvojila Kosovo te, uz austro-ugarski prekid od 1915. do 1916. i Titov od 1945. do 1980. godine - uz manje ili više krvavu  represiju - njime vladala sve do proglašenja Republike Kosovo 2008. godine. Države koju je, do kraja 2019., priznalo 96 od 193 članice UN-a.

Dakle šteta. Šteta što vladika Jovan nije ponovio incidentno ponašanje kakvo je demonstrirao 2018. u Jasenovcu prekinuvši kolegu i prethodnika, episkop (u mirovini) Atanasija Jeftića, kad je počeo govoriti o "700 hiljada ubijenih Srba" u Jasenovcu, uzviknuvši mu: "Prekinite vladiko, nije ih bilo toliko…". 

Zbog čega bi vladika Jovan mogao kritizirati 'desna skretanja' Svetosavlje

Iz više izvora, prenosimo kako se Svetosavlje, kao usmjerenje u srpskoj teološkoj misli, razvilo tridesetih godina 20 stoljeća na temeljima lika i djela Svetoga Save. Mada je pravoslavlje među Srbima bilo prisutno i prije Svetog Save, njegovi poštovatelji smatraju kako je, tek zahvaljujući njegovoj revnosti, pravoslavlje proželo srpsko narodno biće i osposobilo ga za njegovanje autentične kršćanske kulture. U kontekstu historijskog perioda Nemanjića, neki svetosavlje definiraju kao "državnom silom nametnuto pravoslavlje". U današnje vrijeme, prisutno je svođenje svetosavlja na desnu političku ideologiju koja se naziva svetosavskim nacionalizmom.

Svetosavski nacionalizam je desna politička ideologija koja predstavlja spoj srpskog nacionalizma i pravoslavnog klerikalizma. Svetosavlje, kao noviji koncept, predstavlja ideologiju vodećih crkvenih teologa, posebno od 20. stoljeća. Ova ideologija perfektuirana je tridesetih godina 20 stoljeća u Kraljevini Jugoslavji. Njezini najznačajniji ideolozi su pravoslavni episkop Nikolaj Velimirović i srpski pro-fašistički političar Dimitrije Ljotić.

Nakon Drugog svjetskog rata, pobjedom komunizma, ta ideologija je potisnuta, ali neki njezini aspekti nastavljaju se razvijati među pravoslavnim teolozima. Svetosavski nacionalizam je, od devedesetih godina prošlog stoljeća, radikalno prisutan na političkoj sceni Srbije, a zastupaju ga desničarske organizacije kao što su Otačastveni pokret Obraz, Sveti Justin, Dveri srpske…te pojedinci unutar Srpske pravoslavne crkve.

Suština svetosavske ideologije je sintagma - jedan narod, jedne religije u jednoj državi. Svetosavski nacionalisti zalažu se za ono što nazivaju srpskim srednjevjekovnim vrijednostima ('bogoljublje', 'viteštvo', 'sabornost') i za uspostavljanje srpske pravoslavne teokracije na prostoru od „Kupe do Vardara i od Dunava do jadranskog mora.

Pristalice ove ideologije odbacuju zapadnu kulturu, demokraciju, liberalizam, ljudska prava, republikanske vrijednosti, antifašističku tradiciju i ekumenski dijalog.

Tijekom devedesetih godina, svetosavski nacionalizam je postao dominantna struja unutar Srpske pravoslavne crkve. Pojedini kritičari, u pojavi svetosavskog nacionalizma unutar Pravoslavne crkve, vide filetizam odnosno religijski nacionalizam koji je na Carigradskom saboru 1872. osuđen kao moderna hereza.

Može li kršćanin biti nacionalist?

Tomislava Šagija-Bunića, jedan od najpriznatijih hrvatskih teologa XX stoljeća, u Glasu koncila 1969. godine, objavio je teološku analizu iz koje prenosimo: „Nacionalizam je, zajedno s rasizmom - u enciklici Pape Pavla VI Populorum progressio - optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. I. Koncil je našao za shodno upozoriti vjernike neka se čuvaju ”pretjeranog nacionalizma" (Dekret o misijama, čl. 15, 6).

Prva i temeljna spoznaja - koje moramo biti svjesni - jest da kršćanstvo ne može biti poistovjećeno niti s jednom nacijom, nego da je kršćanstvo jedna stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo.

Nijedan narod ne može sebi anektirati Crkvu, ne može sebe proglasiti istovjetnim s Crkvom, bilo tako da Crkvu učini isključivim oruđem svojih interesa, bilo tako da se odreče tobože svih svojih narodnih interesa u korist Crkve.

Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom - koja bi u to ime kušala izbaciti iz tog naroda sve koji nisu efektivi njezini članovi - izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje. U tom smislu, kršćanstvo može biti uzeto kao polazište nacionalizma, ili kao komponenta patriotizma, ali to onda nije kršćanstvo u svojoj autentičnosti (…) To je onda, u tom slučaju, samo nacionalna vrednota, a budući da joj se po nesporazumu pridodaje transcendentalna vrijednost, koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizma koji ponekad urode pravom i nacionalnom i ljudskom tragikom, pa čak katastrofom.

Čini se da iz svega toga jasno slijedi kako kršćanstvo to manje može sebe postavljati isključivim temeljem nacionalne svijesti ili polazištem i nadahnjivateljem nacionalizma što je više autentično proživljavan kao objava i zajedništvo s Kristom, a to više je u napasti da postane nacionalističkim.

Nacionalizam, u tom smislu, hipostazira na neki način svoju naciju (to je otprilike u istom smislu kao Hitlerov nacizam), bezobzirno želi zadominirati drugim nacijama, smatrajući nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije i u ime kojega se mogu gaziti sva ostala dobra bilo svoga naroda, bilo drugih naroda.

Protojerej Jovan Milanović, na Svetosavskoj akademiji u Slavonskom Bordu, ukazao je na velika iskušenja koja nosi suvremeni svijet u prenošenju vjere mladim ljudima. "Bitno je da nikad ne odustajemo, prvenstveno jedni od drugih, a potom od onoga što nazivamo Istina Božja. Također je važno istaknuti kako, pored svih mogućnosti i iskušenja, imamo izbora izabrati Boga i Božju pravdu". A je li baš pjesma Oj Kosovo, kosovo najprikladniji oblik za to?

Niti vladiki Jovanu ništa sporno nije

Vladika pakračko-slavonski, episkop Jovan, očito, drži kako jeste jer slavonskobrodsku Svetosavsku akademiju nije napustio zbog sadržaja pjesme, nego zbog prehlade.

Sa Kosova zora sviće, sviće, sviće novi dan
Gračanica sva u sjaju dočekuje Vidovdan
Oj Kosovo, Kosovo, zemljo moja voljena
Zemljo slavnih vitezova Lazara i Miloša
Zemljo slavnih vitezova Lazara i Miloša

Sve delije od Srbije, svako srce ponosno
Voli i ljubi zemlju svoju Gazimestan Kosovo
Oj Kosovo, Kosovo zemljo moja voljena
Zemljo slavnih vitezova Lazara i Miloša
Zemljo slavnih vitezova Lazara i Miloša

Srbadija kliče cela "Ne damo te Kosovo"
To je naše uvek bilo od davnina ostalo
Oj Kosovo, Kosovo zemljo moja voljena
Zemljo slavnih vitezova Lazara i Miloša
Zemljo slavnih vitezova Lazara i Miloša