Navodno, na povratku s pijančenja kući, u nedjelju 16. kolovoza, nekolicina velikih Hrvata male pameti, prolazeći pored novopostavljenog spomen obilježja u medarskom crkvenom dvorištu, zastali su kako bi 'posvetili križ' - dekapitirajući ga. Odrubivši glavu križu, demonstrirali su prijezir prema Bogu u kojeg se kunu i prema činjenici da su njihovi istomišljenici, tijekom legitimne vojno-redarstvene akcije Bljesak, na tom mjestu, 1. svibnja. 1995., masakrirali dvadeset dvoje srpske 'nejači i starčadi' - što bi to spomen obilježje simbolizirati trebalo.

Držim apsolutno nedopustivim da na ploči ne piše: gdje su ljudi stradali, na koji se način to dogodilo (poginuli kao 'borci za otadžbinu', poginuli kao civili tijekom borbi, ili su ubijeni izvan borbi), koje godine su život izgubili i koliko su godina imali kad se to dogodilo.

Želeći prikriti, ustvari, otkrili su sramotu hrvatsku. Naime, vrlo malo Hrvata zna kako su, tijekom i nakon oslobodilačke zapadnoslavonske bitke, neki njihovi sunarodnjaci, ubijajući nemoćnu djecu, babe i djedove, ustvari, omogućili agresoru relativiziranje četverogodišnje okupacije trećine zemlje i nastavak mitologizacije srpskih stradanja u hrvatskim krajevima - kao što su to činili prije Domovinskog rata sa stradalima u Jasenovac i Gradiški Staroj, Jadovnu i dr.

Tri dana nakon obezglavljivanja križa, prije godinu dana u Pakracu ustoličeni, episkop slavonski Jovan došao je u Medare kako bi osobno 'osveštao krst'.

Vladika koji ne zavađa

- Ovdje u Medarima, kraj srušenog hrama preobraženja, danas smo podigli krst gospodnji. Krst i spomen obilježje podignuto je kako bi se sjećanje sačuvalo i preobrazilo. Istorija nas uči da sjećanje ne nestaje. Ono je uvijek tu kao neuništiva energija. Sjećanje mora da se kultivira i da se preobražava da bi ono bilo plemenito i blagotvorno. Jer sjećanje koje se ne njeguje, ono metastazira kao rak i tamo gdje smo negdje imali ranicu, uskoro, možemo ostati bez ruke ili noge. Sjećanje koje se preobražava u pamćenje - ali ne u zlopamćenje - jeste jedino pravo sjećanje kakvoga nosimo u hrišćanskoj tradiciji. Ovaj krst u Medarima podignut je da se spriječi svako zlopamćenje time što će se sačuvati sjećanje na žrtve i pozvati na praštanje pozvati na pomirenje. Ne razumijemo atak na krst, jer po njemu poznajemo Krista živoga. Nema tog tko će suprotstaviti se krstu, a zvati se kršćaninom - kazao je vladika Jovan za HRT i SBplus.

Iako je odbio komentirati probleme s dvojezičnošću u Vukovaru, Vladiki sam skrenuo pozornost na dvostruke kriterije. Naime, na postolju križa, samo ćiriličnim pismom, piše: "U znak sjećanja na sve nastradale mještane Medara i Trnave 1991. - 1995. god. Mještani Medara i Trnave za preobraženje 2015. god.". Zbog toga upitao sam: "Odričete li se vi Srba i pravoslavaca koji ne poznaju ćirilicu, jer njima, i drugima, uskraćujete mogućnost uvida u sadržaj poruka koje šaljete?".

Par sati kasnije, nakon njihovog druženja, predsjednik Srpskog demokratskog foruma, Veljko Džakula, informirao me kako je Vladika podređenima naložio neka na spomen obilježje napišu poruku i latiničnim pismom.

Samo cjelovita istina vodi miru

Iako će, po Vladikinom naputku, biti riješen propust s izostankom latiničnog pisma, ostao je puno ozbiljniji problem na drugom dijelu spomen obilježja - ploči s imenima stradalih, koja se nalazi na zidu s unutrašnje strane crkve. "Kako ne bi iritirala prolaznike", kazat će svi koje smo pitali zbog čega ploča nije postavljena vani?

Ne sumnjajući u točnost kazivanja da se na ploči nalaze 52 imena stradalih, poginulih i pobijenih mještana srpske nacionalnosti iz Medara i Trnave i ne problematizirajući ponovljen slučaj pisanja isključivo ćiriličnim pismom -  jer se ploča nalazi u samoj crkvi - držim apsolutno nedopustivim da na ploči ne piše: gdje su ljudi stradali, na koji se način to dogodilo (poginuli kao 'borci za otadžbinu', poginuli kao civili tijekom borbi, ili su ubijeni izvan borbi), koje godine su život izgubili i koliko su godina imali kad se to dogodilo.

Krivotvorena povijest je temelj novih ratova

Mada ne tvrdim kako je to napravljeno namjerno, lako je moguće zamisliti nekog vladiku koji neće biti miroljubiv kao aktualni Jovan. Koji će opet urlati: "Tko je taj mirotvorac koji miri Srbe i Hrvate, te vjekovne neprijatelje?" i, upirući u medarsku ploču s 52 imena, besramno lagati kako je u pitanju 'pedeset i dvoje djece koje su ustaše poklali 1995.'. Kao da i sama istina nije dovoljno jeziva.

S druge strane, nitko vladiki Jovanu zamjerio ne bi da je 'osveštao krst' s 'glavom' u podnožju spomen obilježja. Posvećujući križ kojem je 'glava' provizorno zalijepljena, Vladika je, ustvari, krivotvorio događaj. Najblaže rečeno, svojim činjenjem prikrivao je povijesnu istinu - da je dvadeset godina nakon rata netko oskrnavio kršćanski simbol, samo zbog toga što je (i) srpski.