- Evo ga, našao sam – reče pobjedonosno hrvatski član Nadzornog odbora Ine. - Lijepo to kaže ovdje.

Pa polako, razgovjetno, pazeći na dikciju i intonaciju, pročita: „Obavljati nadzor, stalno provjeravati i pratiti stanje ili djelovanje koga ili čega; nadgledati.“ - To objašnjava što nam je bio zadatak, reče, i odloži na stol rječnik hrvatskog jezika.

Ostalih dvoje članova Nadzornog odbora Ine, s vidnim olakšanjem, rekoše u uglas:

- Pa to smo i radili cijelo vrijeme: provjeravali, pratili stanje, nadgledali.

- Meni su ti Mađari od početka bili sumnjivi - reče najstariji član Nadzornog odbora, gledajući odvjetnika kojeg su angažirali da ih posavjetuje. I on kimne glavom.

Mala ekipa sjedi u srcu zagrebačke poslovne četvrti, u ugodnom prostoru hotela Double Tree i povremeno gricne s pladnja na stolu poneki zalogaj. Nije im baš do jela, bar ne sada, dok ne riješe problem zbog kojeg su se našli. Dugo se nisu vidjeli. Sjednice Nadzornog odbora Ine nisu česte, a i kad se održe, traju kratko, pa baš i nema vremena za nekakvo druženje. Doduše, na ručku poslije, razmjeni se još poneka riječ o poslovanju, ali onako više u šali, jer svi radije pričaju o drugim, zabavnijim i neopterećujućim stvarima.

- Jeste li primijetili ono njihovo 'Viszontlátásra' kad bismo se rastajali. Imalo je to prijeteći prizvuk. Nije baš zvučalo kao 'doviđenja', već više, na prijetnju: „Vidjet ćemo se opet.“ Ili kad bi svako malo jedan drugog pogledali pa rekli: „Nem tudom, nem értem.“ A samo su se pravili da ne razumiju, da ne znaju. Siguran sam da itekako razumiju hrvatski, samo neće govoriti, prave se da ne znaju kako bi nas lakše špijunirali.

- Sve su to potomci Khuena Héderváryija – reče ljupkim glasom članica Nadzornog odbora Ine. – Zato smo ih i morali tako pomno i nadzirati.

- Meni je vrlo sumnjivo što oni, za razliku od nas, nisu primali mjesečnu naknadu. Kao, njima ne treba tih tristo-četiristo kuna godišnje. Oni, kao, rade volonterski. Haj'te, molim vas. Tko danas išta radi volonterski? Pa to je ozbiljan posao, to što mi radimo. I oni su nadzirali nas, kao što smo mi nadzirali njih. Samo, to su, kao, radili badava.

- Nemoguće – reče odvjetnik gricnuvši s pladnja škampa u tempuri na kojem ih je ostalo još samo nekoliko.

- I sada vidite što kaže naš premijer. Umjesto da nam bude zahvalan, on traži našu ostavku. Kontrolirali smo, nadzirali i pazili da Mađari ne kradu. I bogme, koliko znamo, nisu krali. A nisu ni mogli kad smo bili pametni pa pustili našima da „zamrače“ onu milijardu kuna. Novac je ostao u hrvatskim rukama, hrvatska lisnica bila je puna u hrvatskom džepu. Da nisu naši pokrali, „maznuli“ bi Mađari. I što bi bilo onda? Ode naša milijarda u Budimpeštu, kao što su naše milijarde onamo odlazile za vrijeme Austro-Ugarske.

- Da - ubaci se treći član nadzornog odbora. - Zahvaljujući nama, ta milijarda kuna ostala je u Hrvatskoj. Jer smo nadzirale Mađare, da oni ne kradu. Mada, ne vjerujem da baš ništa nisu maznuli. Ali, ako i jesu, bar smo milijardu sačuvali.

- Slušajte – reče odvjetnik. – Nemojte o tome jesu li Mađara krali. Morate ustrajati da ste ih nadzirali, motrili, kontrolirali i da je zahvaljujući vama ona milijarda kuna ostala u Hrvatskoj. I imate puno pravo na onaj milijunčić, ili koliko već, što vam pripada kao otpremnina kada vas razriješe. To je minimum, mada bi, da je pravde, trebali dobiti i više.

- I još nam premijer nabija na nos kako su mađarski članovi Nadzornog odbora Ine dali ostavke, a mi nismo. Pa lako je njima, kad im ionako po ugovoru ne pripada otpremnina. I mi bismo dali ostavke da nema te otpremnine. Radili smo k'o stoka, vukli kao marva, pazili na Mađare kao kerberi i sad – dajte ostavke. Ne, nikakvih ostavki neće biti. Razriješite nas, dajte nam taj bijedni milijun, zaradili smo ga krvavo, pa „idemo ća“.

- Tako je – reče odvjetnik. – Istjerat ćemo to. Po svaku cijenu.

Članica Nadzornog odbora Ine zadovoljno se smješkala.

- Meni je Ina bila sve. Živjela sam za nju. Sada mi je, nakon svega što nam se događa, na drugom mjestu. Prvo inat, onda Ina.