IZNUĐENA odluka HDZ-ovih ministara Marija Banožića, Tome Medveda i Davora Božinovića da ne sudjeluju na kninskom prijemu uoči VRA 'Oluja', 4. kolovoza 2022., bila je još jedna snažna potvrda permanentnog sukoba između realno bespomoćnog predsjednika države i nominalno moćnog predsjednika Vlade, odnosno, HDZ-a. Sukoba koji, unatoč časnim funkcijama, ova dvojica tukaca đilkoški artikuliraju držeći kako su tim veće face što im je retorika vulgarnija. Jer obojica, s najnižim strastima taštih autokrata, podilaze talogu hrvatske inteligencije, kleru, ratnim profiterima i zločincima koji, na žalost, čine Crème de la crème hrvatskog društva i traže upravo takvu retoriku.

Kao ćosavi četnici, svjesni svoje domoljubne (hrv. patriotske) insuficijentnosti, ova dva politička manekena vezana na svilen gajtan 'belosvetskih' lešinara, svojom glasnom nacionalističkom retorikom, trude se zamagliti kako su - dok se branila domovina - oni, na račun države, uživali u svojim klimatiziranim kabinetima i briselskim noćnim klubovima za europsku političku i poslovnu elitu.

Milanović i Plenković bore se za blagoslov klerofašista

Bila bi to pažnje vrijedna vijest da su ministri – po nalogu kancelara Andrije (hrv. André) Plenkovića – manifestaciju bojkotirali zbog neprihvatljivosti njezina političkog sadržaja. Zbog činjenice da je to, ustvari, bio još jedan ulog Zorana Milanovića za njegov drugi mandat, organiziran primarno s ciljem demonstracije njegove bliskosti s baštinicima najnižih nacionalističkih strasti neoustaške provenijencije i Tuđmanova arhaičnog ekspanzionizma.

 Nažalost, to nije slučaj. Do bojkota nije došlo jer im je neprihvatljiv sadržaj te teatralno patetične i konfekcijski dizajnirane socrealističke predstave - u kojoj su i osumnjičenici za ratne zločine postrojeni kao vizualna kulisa, kao ugledna domoljubna šarža - niti zbog toga što bi im bili neprihvatljivi neki od laureata.  

Do bojkota je došlo, ustvari, zbog toga što HDZ-ovci ne žele sudjelovati u nastavku dvoipolgodišnjeg, vrlo skupog, političkog rebrendiranja 'predsjednika s karakterom', iz pseudo ljevičara u pseudo desničara. Dakle, u ništa.

Kao što onomad nije bio ljevičar, nego je tek procijenio kako mu, zbog osobne prošlosti (hrv. background), SDP pruža najviše šansi da postane jedan od lidera hrvatske političke nomenklature, tako ni danas Milanović nije desničar nego nacionalistička koketa koji misli kako je ljevicu već osvojio te da mu je potreban dio desnih birača kako bi, iz 'Titovih' rezidencija i ladanjskih vila, mogao nastaviti političkom i karakternom blizancu Andréu, slati kabadahijske poruke. Jer, to je jedini smisao i rezultat njegova dosadašnjeg bavljenja „državničkim“ poslovima - kako svoje politikantsko sramoćenje Hrvatske naziva Milanović.

Pomahnitali vlastohlepljivac

A, da Milanović može još niže od izjave: „I moj deda je bio ustaša“, odnosno, „Plenkovićeva majka je bila vojna lekarka“, potvrđuje njegovo mahnito dijeljenje odlikovanja i onima koji su tijekom rata sramotili časne hrvatske ratnike-patriote, odnosno, sve poštene Hrvate 'u domovini i iseljeništvu'.

Na primjer, prije nego je namjerno odlučio – baš putem umirovljenog generala Zlatana Mije Jelića, bjegunca od BiH optužnice za ratne zločine počinjene nad bošnjačkim civilima u Mostaru 1993. i 1994. godine – objaviti kako odlikuje Specijalnu policiju tzv. Republike Herceg Bosne, najradikalnije dotad, demonstrirao je svoju besćutnost i bezkarakternost. Naime, sigurno je bio dobro informiran kako optužbe nisu neosnovane te da je general Jelić odbio svoju nevinost dokazivati u srazu s bosansko-herčegovačkim državnim odvjetnikom. Umjesto toga, kao zadnja kukavica, kao vođa koji je rado bio na čelu većinu protiv manjine, pobjegao je u 'matičnu domovinu' u kojoj ga štiti najviši hrvatski klerikalni, pravni i politički establišment.

Da nije u pitanju slučajnost, Milanović je dokazao kasnijim odlikovanjem Postrojbe za posebne namjene HVO-a, koja je nosila ime najmlađeg pripadnika 'Bugojanske grupe', Ludviga Pavlovića.

BiH tužitelji tvrde kako su obje postrojbe, svojim djelovanjem na području tzv. Republike Herceg-Bosne, „sudjelovale u počinjenju ratnih zločina“.

Upravom Vojne policije HVO-a rukovodio je Valentin Ćorić, u slučaj Prlić i ostali na sudu u Haagu, osuđen na 16 godina zatvora. Prema presudi Haaškoga suda, Valentin Ćorić je, do 10. studenog 1993., igrao ključnu ulogu u funkcioniranju mreže zatočeničkih centara (hrv. koncentracijskih logora) HVO-a.

Odustao od Titova nasljeđa i prihvatio Pavelićevo

Međutim, sve to, 'slučajni' hrvatski predsjednik gleda s predizbornim prezirom, tvrdeći kako je Haški sud politička, a ne pravna tvorevina, te kako 'naši nisu krivi'. Uz to, otići će do same ivice bešćutnosti te problematizirati hašku kvalifikaciju kako je u Srebrenici izvršen genocid Srba nad Bošnjacima.

Kako nikakve dileme ne bi bilo na čijoj je strani hrvatski predsjednik – na strani poštenih i hrabrih domoljuba (hrv. patriota) Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ili na strani separatističkih, odnosno neoustaških i neočetničkih sramotnika koji su svojim postupcima (pljačkanjem i paljenjem tuđe imovine, formiranjem koncentracijskih logora, ubijanjem civila izvan borbenog djelovanja…) činili „Udruženi zločinački poduhvat“ osuđen od civiliziranog svijeta, Milanović paradira s njihovim nasljednicima: predstavnikom (i) genocidne Republike Srpske Miloradom Dodikom te predstavnikom posmrtnih ostataka ratno-zločinačke tzv. Republike Herceg Bosne, Draganom Čovićem.

Vjerojatno tek iz tehničkih razloga, još nije uspostavio kontakte s predsjednikom Vlade zločinačke tzv. Republike Srpske Krajine, Miloradom Buhom, mada ni to još nije isključeno. Naime, sve te tri takozvane Republike imale su potpuno isti politički sadržaj i ratni modus operandi: teritorij etnički očistiti, imovinu protjeranog naroda opljačkati, domove im spaliti, a potom čekati povoljan povijesni trenutak da se - upotrebom Lenjinove doktrine 'samoopredjeljenje do odcjepljenja' - izdvoje iz BiH odnosno Hrvatske.

Ove tri nasilno stvorene kvazi države, nedvojbeno - vidi (i) Rat u Bosanskoj Posavini 1992. - nastale su kao oživotvorenje velikosrpskih i velikohrvatskih secesionističkih politika lidera Srbije i Hrvatske, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. U temeljima svojih agendi imale su etnička čišćenja kao preduvjet za konačno rješenje (Endlösung) nacionalnog pitanja Hrvata, Srba i Bošnjaka (Muslimana) na području Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a ne na području Kraljevine Jugoslavije.

Ne ispunivši svoj temeljni cilj - stvaranje hrvatskog teritorijalnog entiteta u BiH - Franjo Tuđman je ratni gubitnik u toj državi koliko i Srbi u Hrvatskoj. Ne samo da je - nizašto - izgubio više tisuća života hrvatskih vojnika nego je, svojom nacionalističko-secesionističkom politikom, bosansko-hercegovačke Hrvate učinio (i) agresorima u BiH - u onoj mjeri u kojoj je Milošević agresorima učinio Srbe u Hrvatskoj - što je uzrokovalo iseljenje po četvrt milijuna jednih i drugih s ognjišta na kojima su obitavali 'oduvijek', odnosno,  'od stoljeća sedmog'. 

Formalno, temelji tzv. Republike Herceg Bosne iskopani su prije temelja tzv. Republike Srpske

Ono što baš i nije poznato, kad je u pitanju secesionizam, jest činjenica da su Hrvati u BiH bili 'napredniji' od tamošnjih Srba – koji su započeli rat. Naime, Hrvatska zajednica Herceg Bosna – majka Hrvatskog vijeća obrane (HVO) – formirana je na dan pada Vukovara, 18. studenog 1991. godine, a tzv. Republika Srpska, formirana je šezdeset dana kasnije, na Dan srpskog pravoslavnog sveca, mučenika Nestora, 9. siječnja 1992. Dakle, Herceg Bosna je, formrmalno, osnovana 104 dana prije referenduma o nezavisnosti BiH, a Republika Srpska 52 dana prije tog povijesnog događaja za tu bivšu jugoslavensku republiku.

Tzv. Republika Srpska Krajina, pak, proglašena je 31. svibnja 1991. godine.

Pritom, vjerojatno, niti svi suradnici najbeskrupuloznijeg 'bezbednjaka' i najbližeg suradnika Slobodana Miloševiča, Franka Simatović, osnivača i šefa tzv. Jedinice za specijalne operacije (JSO) do njezina raspuštanja, koja je „bila na svim ratištima u ex Jugoslaviji, nisu znali kako se radi o Hrvatu podrijetlom iz sela Čibača u Župi Dubrovačkoj.

Pseudoznanstveno licemjerje karijerista dr. sc. Mate Arlovića

Politički sadržaj sve tri Republike bio je: oružano zauzimanje teritorija, nasilno etničko čišćenje zauzetog prostora, stvaranje koncentracijskih logora za manjine u tom prostoru i na kraju, ne najmanje važno, pljačkanje imovine manjinskog naroda u novostvorenim 'državama'.  

A koliki su Hrvati licemjeri kad je ova povijesna istina u pitanju, ponajbolje pokazuje ustavni sudac dr.sc. Mato Arlović, bivši majstor kovač u županjskoj Šećerani; bivši Titov stipendist; čovjek koji je - prema kazivanju bivšeg ministra branitelja, dr. sc. Ivice Pandžića, pred Domovinski rat, na Sveučilište u Osijeku dolazio u uniformi rezervnog oficira JNA s pištoljem za pasom; bivši pobočnik predsjednika SDP-a, Ivice Račana - zahvaljujući kadrovskoj trgovini HDZ-a i SDP-a, imenovan ustavnim sudcem. Kasnije, zbog njegovih salonskih, pseudoznanstvenih, nacionalističkih stavova odrekao ga se SDP te odbio predložiti za još jedan mandat u Ustavni sud.

Želeći pod svaku cijenu iz katedrale hrvatske pravosudne moći u mirovinu, Arlović je odlučio dodvoriti se HDZ-u i osječkom prijatelju Vladimiru Šeksu te ih potaknuti neka ga oni, iz svoje 'kvote', nominiraju za novi mandat. Dakako, za tu uslugu morao je donijeti poveći miraz.

Nesputan karakternom konzistentnošću i razuzdan pravnom prepotentnošću, samo s jednom mišlju vodiljom - kako ostati ustavni sudac - Arlović je odlučio 'znanstveno' dokazati kako je tzv. Hrvatska zajednica Herceg Bosna, kasnije tzv. Republika Herceg Bosna, lege artis, utemeljena sukladno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine. Kako je, dakle, u pitanju bilo legalno i legitimno konstituiranje 'zajednice općina' s ciljem čvršće obrane područja naseljenih stanovništvom, a ne nelegitimno i nelegalno - političko i vojno - osiguranje preduvjeta za secesiju, odnosno, privremeni (kon)federalizma.

Međutim, 'znanstvenik' Arlović, izbjegao je napisati kako su - po istom principu i s istim ciljem - 31. svibnja 1991. godine, na okupiranom dijelu hrvatske zemlje, hrvatski velikosrbi proglasili Republiku Srpska Krajinu s 'glavnim gradom' Kninom. Jer licemjer ima dvostruke kriterije za valotizaciju povijesnih činjenica kao i poslodavci mu.

Na taj način, pseudoznanstvenik i ekspert za zakulisne dvorske intrige, Mato Arlović, svrstao se u red konformističkih sljedbenika ekspanzionističke politike Franje Tuđmana. Politike koju je, prije rata, Muslimanima iz leđa, dogovorio sa srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem o načinu rješenja srpsko-hrvatskih odnosa. Kamen-temeljac tog dogovora bila je Tuđmanova izdaja Muslimana i Hrvata u BiH, obećanjem Miloševiću kako ga s njima neće sprečavati da 'pređe Drinu' i stvori „malu veliku Srbiju“, dok je Milošević Tuđmanu 'prepustio' Zapadnu Hercegovinu i tzv. Tursku Hrvatsku (Cazinsku krajinu) te prihvatio Tuđmanov zahtjev - kojeg je On kasnije izrekao i na jednoj od sjednica 'vrhovništva' kako: "Ono što je dopušteno Srbima u BiH, nije dopušteno Srbima u Hrvatskoj“.