SVI ljudi na svijetu imaju puno toga što je isključivo njihovo, autonomno, a dominantni su mišljenje, stav i karakter koji određuju (hrv. determiniraju) svakog od nas. Pritom, u demokratskim zemljama mišljenja i stavovi su tolerirani, a neki i akceptirani - ako nisu agresivno suprotni parlamentarno usvojenim kodeksima ponašanja u zajednici i društvu.

Na karakteru je utemeljena vjerodostojnost deklariranog mišljenja i zauzetog stava. Postojanost čovjeka kao društvenog bića zrcali se u njegovu karakteru. Za postojanost sinonimi su (i) trajnost, čvrstoća, podatnost, dugovječnost, dugotrajnost, izdržljivost, žilavost, vitalnost, konzistentnost, homogenost, čvrstoća, otpornost, stalnost, pouzdanost, dosljednost, stabilnost, čistoća, djelotvornost, besprijekornost…

Aktualni hrvatski predsjednik, koji za sebe tvrdi da je 'liberalni demokrat', Zoran Milanović, svoj program i sukladno njemu izbornu kampanju utemeljio je u jednoj riječi: 'karakter'. Budućim biračima tvrdio je kako će Hrvatska - ako njega izaberu - dobiti „predsjednika s karakterom".

U kojoj mjeri karakter može biti neodređen (hrv. fluidan) vidljivo je u njegovoj postojanosti, a upravo je to Milanović poručivao tijekom predizborne kampanje, parafraziram: "Za razliku od drugih, ja sam postojan". Samo što nije kazao: 'Kano klisurina'. A kako je završila zemlja koja je u svojoj himni isticala: „… Mi stojimo postojano - Kano klisurine...", znaju svi građani pokojne Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Ono što je za Republiku Hrvatsku bila tzv. Republika Srpska Krajina s njezinom vojskom i policijom, to su za Bosnu i Hercegovinu bili tzv. Republika Herceg Bosna i njezin HVO - dok ih Amerikanci nisu natjerali da odustanu od secesionističke politike i takvog rata. 

Kameleon

Mada se koristi(o) svom njemu raspoloživom pameti i materijalnom moći - od vrhunskog obrazovanja stečenog u konvencionalnim hrvatskim školama te državnim institucijama u zemlji i svijetu tijekom Domovinskog rata kao i  lobističkim vezama iz tog vremena, preko nacionalističkih niša koje simbolizira (i) njegov brigadir Ante Kotromanović, do ponajvećeg hrvatskog ratnog profitera, generala Ivana Čermaka - ne bi li javnost uvjerio kako nije mali Jugoslaven, nego veliki Hrvat - ustvari, On lavira između dvije krajnosti kao Burdianov magarac koji se nije mogao odlučiti iz kojeg plasta uzeti sijeno, čime se demaskira kao čovjek bez postojanosti, odnosno bez 'karaktera'.

Aktualni hrvatski kancelar, Andrej Plenković, svojevrsni schulkamerad Zorana Milanovića, slobodno je mogao postati predsjednik SDP-a kao što je Milanović mogao biti lider HDZ-a jer obojica su proizvod iste škole - deideologiziranih političkih menadžera primarno u funkciji suspektnih lokalnih i svjetskih moćnika, a ne hrvatskih građana.

Za razliku od Milanovića, pak, Plenković je pošten i ne glumi „državnika" nego se ponaša sukladno pravilima struke: čini moguće u okvirima koje su mu zadale okolnosti te interesi domaće i međunarodne poslovno-političke oligarhije.

Koliki je licemjer aktualni predsjednik države - dakle čovjek bez karaktera - svekolikoj hrvatskoj i međunarodnoj javnosti bilo je kristalno jasno uoči parlamentarnih izbora koje je izgubio kao kandidat SDP-a za hrvatskog premijera. Antologijski je to bio „rektalni alpinizam" u analnim otvorima najmračnije hrvatske desnice oličene u proustaški obojenim braniteljima kojima se Milanović dodvoravao ističući kako je i „njegov deda bio ustaša, a majka nije bila vojna lekarka". Dakako, kao i sve kukavice, nije tako govorio jer mu je neoustaštvo bila politička agenda, nego zbog toga jer je znao kako će to goditi ušima nacionalističkih mračnjaka. Na sreću javnosti, ti crnokošuljaši imali su Milanovićev karakter te su na tajnom sastanku snimili i javno objavili kako je lider hrvatskih socijaldemokrata, ustvari, najobičniji lažljivac, pozer i blefer.

Zbog toga, izgubio je izbore jer najpostojaniji birači SDP-a nisu vjerovali kako - čepljenjem vlastitog nosa tijekom glasanja - neće biti kontaminirani milanovićevskom političkom prljavštinom te su ostali doma. Kasnije izbore za predsjednika države Milanović nije dobio, nego ih je Kolinda Grabar Kitarović izgubila.

Mada je Ivica Račan, Milanovićev prethodnik na Iblerovom i Markovom trgu, bio oličenje političkog beskičmenjaštva te sinonim za oportunizam vidljiv u njegovim licemjernim stavovima, kao na primjer: "Dok sam ja premijer, general Janko Bobetko neće biti izručen Međunarodnom kaznenom tribunalu za bivšu Jugoslaviju", jer se panično bojao Ljube Ćesića Rojsa i 'sakupljača kestenja' u Bobetkovom dvorištu koji su k'o biva čuvali generala, a ustvari su ga koristili u nacionalističko-marketinške svrhe - u dodvorništvu i političkom prostituiranju, Milanović je nadmašio učitelja.

Prostačko prostituiranje

Tijekom zadnje manifestacije prostačkog dodvoravanja filofašistima Zoran Milanović je - na 'najsvetiji' dan hrvatskog ratnog časništva: 'Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja', na tlu koje simbolizira najuzvišenije mjesto hrvatskog ratnika, na 'čuvarici Zvonimirova grada' kninskoj tvrđavi, u podnožju 'najblistavije hrvatske državne zastave' - predao najveće državno priznanje (i) u ruke posljednjeg zapovjednika „Specijalnih jedinica MUP-a HR HB", Zlatana Mije Jelića, koji je u BiH optužen za ratne zločine nad bošnjačkim civilima 1993. godine i koji je kukavički iz BiH pobjegao u Hrvatsku samo dan(!) prije podizanja optužnice, u prosincu 2015. godine.

Želeći saznati što je hrvatskog predsjednika - koji nije, kao Franjo Tuđman, bio opsjednut otimanjem dijela bosansko-hercegovačke zemlje i njezinim pripojenjem Hrvatskoj - motiviralo da odlikuje pet postrojbi tzv "Hrvatske Republike Herceg Bosna"; Želeći, dakle, saznati je li motiv bio činjenica da su te postrojbe imale primarnu zadaću osvojiti i etnički očistiti dio BiH s ciljem, u prvom koraku stvoriti konfederalnu BiH i u njoj etnički čistu Republiku Herceg Bosnu, a u zadnjem iskoraku pripojiti je Hrvatskoj, ili je motiv bio zahvaliti bosanskohercegovačkim postrojbama Armije BiH i HVO koje su sudjelovale u Vojno redarstvenoj operaciji Oluja i oslobađanju BiH?, pisao sam Uredu predsjednika i tražio neka mi pošalju kopiju 'Odluke o dodjeli odlikovanja', očekujući kako ću to saznati iz njezina obrazloženja.

Odluku sam dobio, ali ne i obrazloženje jer ga, vjerojatno, niti nema. Međutim, iz same Odluke vidljiv je motiv za njezino donošenje. Naime, u njoj stoji kako hrvatski predsjednik odlikuje (i) „Specijalnu policiju Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske Republike Herceg Bosna".

Tzv. Republika Herceg Bosna, sestra je bliznakinja tzv. Srpske Republike Krajina 

Za Bošnjake (Muslimane) to odlikovanje ima istu onu konotaciju koju bi za Hrvate imala Karađorđeva zvijezda koju bi, nekog 5. kolovoza tijekom 'Komemoracije žrtvama Oluje', 'pičkousti' srpski predsjednik kako ga zovu njegovi oponenti u Srbiji, Aleksandar Vučić, dodijelio 'ministru unutrašnjih poslova' tzv. Republike Srpske Krajine, Milanu Martiću. Jer, ono što je za Republiku Hrvatsku bila tzv. Republika Srpska Krajina s njezinom vojskom i policijom, to su za Bosnu i Hercegovinu bili tzv. Republika Herceg Bosna i njezin HVO - dok ih Amerikanci nisu natjerali da odustanu od secesionističke politike i zaplotnjačkog rata.  

Koliko je poznato, Milanovićev postupak prvo je službeno i, s najviše razine Republike Hrvatske, potvrđeno priznanje te secesionističke tvorevine u međunarodno priznatoj Bosni i Hercegovini. Prvo je to službeno hrvatsko priznanje tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosna. Jer, na primjer, snishodljivo djelce dr.sc. Mate Arlovića 'Hrvatska zajednica Herceg-Bosna…', kojim je od HDZ-a kupio reizbor u Ustavni sud Republike Hrvatske, njegovo je karikaturalno pseudoznanstveno mišljenje, a ne službeni stav neke hrvatske institucije.

Da tzv. (tako zvana) Hrvatska Republika Herceg-Bosna, jer tvorevina koju su 'Herceg-Bosanci' plagirali također je tako zvana -  Republika Srpska Krajina. Ona koju su secesionistički Srbi stvorili na 30-ak posto „okupiranog teritorija međunarodno priznate Republike Hrvatske" - kako će rado istaći hrvatski nacionalisti, ma gdje bili.

Sve moje revnosne šovinističke pratitelje i 'nadzornike' - koji su ženama suknje čuvali dok smo mi Hrvatsku stvarali - podsjećam kako je taj stav legitimirao (i naš) Haški sud. Podsjećam ih kako su lideri tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosna: "Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić u Haagu proglašeni krivima zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu etničkog čišćenja Bošnjaka, tadašnjih Muslimana, s područja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Pothvata na čijem čelu su bili hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i general Janko Bobetko, s ciljem obnavljanja nekadašnje Banovine Hrvatske kako bi ta područja BiH bila pripojena Hrvatskoj."

Strahote zabluda

Ante Pavelić u svome djelu 'Strahote zabluda' (Knjižara Stjepan Kugli, Zagreb 1941.) pisao je: „Fašizam nije 'antiteza demokracii', nego je njezin nasljednik kao 'antiteza komunizmu'. Fašizam je nikao na razvalinama demokracie, koja se nije bila kadra suprotstaviti komunizmu. Naravno, fašizam je morao najprije odstraniti demokraciu, koja se pokazala nedoraslom i nesposobnom za tu borbu. Dok ova dva velika pokreta, s jedne strane fašizam kao pokret ideja i naroda, a s druge strane boljševizam kao sljub (sinteza) barbarstva i razaranja, dijele među sobom veliki dvoboj, dotle je demokracia osuđena na ulogu mirnog promatrača ili vlasnika polja na kome se taj dvoboj dijeli, a kad se ta borba završi ne će na polju ostati ni zelene trave od 'demokratske ideologije' i demokratskog društvenog poretka."

Budući da se Milanović hvali(o) filofašistima kako je i „njegov deda bio ustaša" držeći to dobrom monetom u političkoj kampanji za hrvatsku premijersku fotelju; Budući da je odlikovao postrojbu tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosna koju svijet osuđuje kao „zločinački poduhvat", legitimno je kameleonu Milanoviću postaviti civilizacijsko, a ne političko, pitanje: je li on, po Pavelićevoj kategorizaciji, „fašist", „komunist" ili „demokrat"? Ili je toliko beskarakteran da je spreman podilaziti svima kako bi se svidio i fašistima i antifašistima demokratima, trudeći se (p)ostati 'prvi među njima'. Trudeći se biti veći 'ustaša' od Ante Đapića, veći 'komunist' od Katarine Peović i veći 'demokrat' od Andreja Plenkovića.

Netko će već, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, pozeru Milanoviću reći kako je istinskog i učinkovitog hrvatskog suverenizma bilo više u jugoslavenskim (kon)federalistima koje su 1970. predvodili Savka Dapčević Kučar i Mika Tripalo, a 1990. Drago Dimitrović i Celestin Serdalić, nego ga danas imaju zajedno svi salonski nacionalisti kojima se On klanja. Možda taj virtualni „državnik" tada shvati kako više vrijedi moj časni suborc, 1992. u Kolibama Gornjim poginuli hrvatski branitelj, 20-godišnji Zvonimir Čuljak, nego svi nečasni šetači hrvatskih vojnih odora koji su više vremena proveli u "logistici" te zagrebačkim i/ili mostarskim kafićima nego na bojištu.

Uzgred, ispričavam se
Marku Perkoviću Strojnici jer sam javno kritizirao njegovu (i) secesionističku pjesme "Lijepa li si". Naime, On (i) tim svojim nacionalističkim uratkom, ustvari, promovira državnu politiku Republike Hrvatske dok je svojim pisanjem ja kompromitiram. Dakako, zbog "kompromitacije" te i takve hrvatske državne politike nikome se ne ispričavam. Dapače. 

PDF Dokument

HVO odlikovani za junastvo.pdf