DRAGO mi je što početkom ovog tjedna nisam kurtoazno prekinula telefonski razgovor koji je sa mnom započeo jedan gospodin preko fiksnog telefonskog broja redakcije PlusPortala. Prvih nekoliko minuta prijetio je biti još jednim dosadnim, uzaludnim, besmislenim pozivom,... nečime što svakodnevno oduzima preveliku količinu vremena nama koji ga ni bez tog nemamo dovoljno, a čiji je rad neprestano i svakodnevno pod budnim okom doslovce tisuća promatrača, analitičara, kritičara,... - nekad zlonamjernih, a nekad ne. I time se obavlja pod većim pritiskom i stresom.

Tek nakon nekoliko minuta razgovora, užurbani mi je i zadihani glas otkrio tko je. Branitelj iz Slavonskog Broda.

Povrijeđen, razočaran, uznemiren, bijesan, tužan, na rubu,... - teško je u nekoliko rečenica sažeti čitavu lepezu osjećaja koje je 'odašiljao' svakom svojom rečenicom. No, nisam osjećala da je ijedna od tih emocija upućena meni ili da ga se trebam bojati. Sa mnom je razgovarao tiho, nježno, strpljivo,... Tek, ono o čemu je govorio opisivao je grubo.

Iznenadio me jer mi je iskreno otkrio svoju tešku dijagnozu i hrpu lijekova koje uzima, a koja se samo povećava. Ona Hrvatima dobro poznata četiri slova - PTSP. Slova koja se nakon toliko vremena uzimaju zdravo za gotovo. Ukućani se umore, prijatelji ne razumiju, susjedi osuđuju, roditelji ostare i preminu, braća i sestre nastave dalje u svojim obiteljima,... naši branitelji ostaju sami. Jučer su svoj dan, ipak, zajedno 'slavili' brodsko-posavski branitelji, a danas je proslava u Požeško-slavonskoj županiji. No, mnogi od njih - sasvim osobno - nemaju što slaviti.

„Mi smo jedini koji smo spremni dignuti ruku na sebe i tri desetljeća nakon pobjede. I dalje se ubijamo. Koriste nas prigodno, kada komu to politički zatreba. Naše uniforme i znakovlja koriste kako bi djecu u školama indoktrinirali, kako bi ih podučili vrijednostima koje mi nismo propagirali i za koje se nismo borili. Kada vidim tko danas polaže vijence i pali svijeće, muka mi je. Mi koji smo bili na bojištu, znamo tko je stajao do nas. A znamo i gdje su bili oni drugi, što su radili. Mučno je to, stvara košmar u glavi. Danas pijem još više tableta nego ranije. Ljudi osuđuju, upiru prstom. Više nas nitko ne razumije.“ - povjerio mi se, između ostalog, moj sugovornik. Teško je sada doslovno prenijeti riječi koje mi je uputio, rekonstruirati čitav taj težak, emotivan razgovor.

Nije dočekao 25. rođendan

'Danas ne smiješ ni reći da si majka poginulog branitelja'

Danas, kada ih čitam s papira, shvaćam kako te riječi nisu nešto što u šest godina bavljenja novinarstvom nikad nisam čula. No, ovaj su put bile upućene samo meni. Doživjela sam ih drukčije. Nije se radilo o 'uzimanju izjava' na nekom od 'polaganja' koje pratimo iz godine u godinu. I koja su posebno mučna. Nikad ne uspiješ ostati ravnodušan. Jer to su mjesta na kojima vidite lica iz kojih je moguće iščitati sve gore rečeno/izjavljeno. Umorni pogledi, pokoja suza, usporen hod,... i vrlo često; ljutnja - sve to govori da su pobjedu skupo platili i oni koji su na mjestu ostali mrtvi, ali i oni koji su preživjeli. I nastavili su tako desetljećima samo preživljavati.

I nikada ih mi, ostali, nećemo moći u cijelosti razumjeti i shvatiti. Ne trebamo ni pokušavati. Ponekad je dovoljno saslušati, prihvatiti njihovu ispovijest, otvoriti srca i ruke te pokazati da nisu sami. Rat iza sebe ostavlja ruševine - kako one na ulicama gradova i sela, tako i one u dušama i srcima. Potonje su, nažalost, nepopravljive, ne dopuštaju da se na njihovim temeljima izgrade neki drugi životi, puni zaborava loših dana. Oni koji su zadobili takve rane, nose ih zauvijek. Da, naši branitelji su pobjednici, ali su za nas dali previše - sretne brakove, djetinjstvo svoje djece, mladenačka druženja, susrete u kojima su bili omiljeni, dobrosusjedske odnose, uživanje u poslu, radna mjesta koja su voljeli,...

Što je nekoliko minuta u usporedbi s tom vječnošću?

Zato mi je, nakon dvadeset minuta razgovora, bilo posebno drago što se čovjeku kojemu danas znam ime nisam odmah ispričala (stvarnim) obvezama te ga uputila da nam se obrati pisanim putem. Mada sam uglavnom samo šutjela i slušala ga, na kraju razgovora mi je puno vedrijim glasom rekao: „Puno ste mi pomogli. Hvala što ste me saslušali!“.

No, nisam mu stigla reći da je, zapravo, puno više on pomogao meni. Podsjetio me da ponekad vrijedi stati, udahnuti, pokloniti sebi i drugima nekoliko minuta. Bez toga, nismo ljudi, nego strojevi. Proizvodnja sadržaja, brzina u obavljanju posla, novinarski tekstovi s puno pregleda,... ništa od navedenog nije bitnije od ljudskosti, empatije,... Ljubavi. I samo zato ova kolumna - da i ja njemu imam priliku reći - „Hvala!“.

A onima koji za naše branitelje brinu, neka ovaj tekst bude pouka - nemojte im odavati počasti (samo) na posljednjim ispraćajima, brinite o njima i pružajte im potporu dok su još živi.