NIKAD se nismo osobno upoznale, no svaki put kad je sretnem na slavonskobrodskim ulicama, široko se osmjehnem i pozdravim je. Uvijek uzvrati jednako - mada nema pojma tko sam. Jer - to je Kristina Terihaj, Brođanka koja već godinama pokazuje kako njezina glavna karakteristika nije da je 'osoba s invaliditetom', nego to da život - u svakom smislu te ponekad neostvarene fraze - „živi punim plućima“. Mada u mnogočemu ovisna o pomoći drugih i prikovana za svoje posebno vozilo, Kristinu je teško pratiti jer 'živi sto na sat'.

Iako je znaju mnogi njezini sugrađani, pred Kristinu su upravo oni posljednjih godina stavljali najteže izazove. Godine 2019. vandali su ukrali i oštetili njezina kolica, a ovaj je tjedan doživjela nešto što bi svakomu od nas bilo teško, šokantno, ponižavajuće,... nešto zbog čega se počnemo crvenjeti od stida, mada sami nismo sudjelovali u tom činu.

Grupa srednjoškolaca ne samo da joj se nije željela skloniti s pješačke staze kako bi njome mogla proći, nego joj je jedan od mladića iz te skupine pljunuo u lice i opsovao Boga. Kako rukama to ne može učiniti sama, njegova slina cijedila joj se niz lice sve dok je nije obrisala njezina asistentica. Uistinu mučan primjer i teška slika - čak i kad samo čitamo o tom događaju. No, ipak, vrijedi ga opisati. Vrijedi ga urezati duboko u sjećanje. Kolikogod to mučno bilo.

„Dobro da to nisu naši dečki!“ - komentirala je u svom obiteljskom domu još iste večeri jedna majka, nakon što je Kristina svoju priču podijelila na društvenim mrežama. Nažalost, to jest bio njezin sin... dijete kojega je šok na licima roditelja zbog opisanog incidenta natjerao da sve prizna. Savjest je, nasreću, u ovom slučaju odradila svoje. Mladić se javio Kristini, ispričao se, a kao najveći motiv - uz šokirane roditelje - naveo je upravo prepoznatljivu Kristininu volju, napomenu da je takvo ponašanje mladeži neće spriječiti da i dalje izlazi te iskazivanje žaljenja zbog onoga što nije naučio kod kuće, a nikako ljutnje ili prijezira.

Zbog toga što još uvijek uče, mladi imaju jednu veliku privilegiju - pravo na pogreške, čak i one velike. Bez ovog iskustva, lekcija o bontonu, ali i mnogo važnijem - empatiji i suosjećanju - za ovog bi mladića, možda, bila prekasno usvojena. Povrijedio bi time - možda - nekoga daleko slabijeg i nemoćnijeg od naše hrabre Kristine. Nasreću, zbog nje će on dobiti drugu priliku i nitko ga neće osuđivati za njegov sramotan čin, osim (vrlo vjerojatno) on samoga sebe.

Da je više tih drugih prilika i osoba kao što je Kristina - svijet bi zasigurno bio sasvim drugačije mjesto. Zbog različitosti i nedostataka skloni smo osuđivati jedni druge. Teško praštamo čak i kad se radi samo o grubim riječima, kamoli o pljuvački na svome licu. No, ova priča pokazatelj je da se trebamo mijenjati - i oni koji pljuju druge i oni na koje se pljuje. Reakcija obje strane mijenja svijet i utječe na to kako se on dalje 'okreće'.

Iako se ponekad uistinu čini da smo u vremenu kada je sve jasnije da smo zakazali u mnogim stvarima povezanima s ljudskošću, činjenica je da je ovakvih ružnih incidenata uvijek bilo i bit će ih i dalje. Rijetka je osoba koja duboko ne žali zbog nekih postupaka i zla nanesenog drugome u periodu života nedovoljno razvijene svijesti i savjesti. Pa kad bismo - poput Kristine - u drugima vidjeli (i) taj djelić sebe, možda bismo i mi dobili snagu iskrenog opraštanja kakvom je blagoslovljena ona. Kakav bi to divan bio svijet.