TEŠKO je pisati o pjesništvu na način da se prodre u njegov istinski smisao. On leži u samome piscu/pjesniku/tvorcu. Njegova intima, refleksija na svijet, autorefleksija, sebedarje, u poeziji su rafinirani izričajem. Pjesnički obračun sa svijetom njegova je poezija. Barem je tako uzmemo li u obzir tri zbirke poezije slavonskobrodskog pisca/pjesnika Gabrijela Barišića: Prvi glas naše nove opsjene, Nadomjestak za nevinost, Hermesov trik.

Nazovimo ih pjesničkim triptihom. Hermetičnost prvih dviju spomenutih zbirki itekako je čitljiva; pisac se tu obraća svojim strepnjama, ljubavima, strahovima. Nije to obična poezija, poezija koja vraća u život pun blještavila, boja, mirisa. Poziv na tu poeziju je više razočarenje, baudelaireovsko mračnjaštvo kao background. Pjesnik nije optimističan i radostan.

U pjesmi Pritisak (Prvi glas naše opsjene), pjesnik takvo stanje i ističe:

"mučenjem do smrti
ovo je moj život
kilometri koje si prešao
kilometri koje ćeš još prijeći
jer ćeš preživjeti”

Dakako, pjesnik se obračunava sa samim sobom. Težinu života, okolnosti koje ga pritišću zapravo prenosi na stihove. Jedna vrlo otrcana fraza - Papir sve podnosi - tako ne postaje otrcana kada je riječ o usnulosti velikopoštovane nade, nekog afirmativnog stava o optimizmu. Optimizam ustupa mjesto preživljavanju u svijetu s kojim se svi sukobljavamo. U tom trenutku identifikacije s poetskim izrazom ili iskazom tog sukoba, ta poezija postaje itekako čitateljska - naša. Ne samo pjesnikova… te se njezina hermetičnost  otvara k našoj identiikacijskoj percepciji. Naša razočaranost dobiva svoje obličje u iskazima drugoga. To jest u konačnici bit poezije koliko god se slagali s činjenicom da je krajnje nerazumijevanje ipak neizostavno jer "mi” se uvijek nalazi ispred onoga pjesničkog "ja”.

Ne treba zato težiti tome da tražimo apsolutno razumijevanje i uranjanje u svijet koji nam je blizak, ali ipak dalji od nas utoliko što nas od njega distancira pjesnička/pjesnikova osobnost.

Dapače, pjesnik se sam distancira dislocirajući se u "svoj svijet” unutarnjeg mira i nemira poezije koju stvara. Opet, poezije obračuna (poput nepoetskog 'Mog obračuna s njima' Miroslava Krleže), poezije bitka izuzetog od ostatka svijeta.

Tako primjerice, u pjesmi Ljudi (Nadomjestak za nevinost), Barišić piše:

"Kad pogledam s podnožja brda
prema krošnjama na obroncima
Duboko  zelenilo
Ne znam što znači
Obećanje daljnjeg života
ili moj oslobođeni duh
Iznad te šume
Sada
Prvi put
Volio bih živjeti
Kako bih mogao
Dijeliti ljubav
 S onima koji su spremni
Poštovati me
I za smrt
I za život
Razliku uvijek čine ljudi.”

Pjesnikov obračun nije samo ovozemaljskog karaktera, nego je usmjeren ka sakralnim sferama gdje postoji najmučnija istina o vlastitoj prolaznosti te pitanje - slijedi li nešto nakon smrti ili je ona samo nastavak daljnjeg bivanja.

Usnulost duha zbog preopterećenosti ovozemaljskim nije isključiva samo Barišiću, ona je naše pouzdanje u emocije koje su gotovo opipljive ili zaista opipljive. Redefiniranje velikih Osjećaja kao što su privrženost, ljubav, poštovanje zbiva se ovozemaljski. Hrana duha je upravo refleksija drugoga u tim osjećajima ili dijeljenje koje apstraktne sfere ostavlja iza svojih leđa.

Nadalje, zbirka Hermesov trik, čini se kao da stilski odstupa još više od prethodne dvije zbirke. Naravno, raspoloženje je isto, ali je ona još mudrija, zrelija, još zanimljivija i  rafiniranija u svom iskazu zato jer je Barišić imao uz uobičajene sfere svog interesa veću dozu ironije naglašenu čak i samim naslovom zbirke – Hermesov trik.

Glasnik bogova Hermes, onaj koji ljudima prenosi poruke, zaštitnik je pjesnika. Ako je njegov trik Barišićevo nadahnuće, ako je poruka bogova u toj poeziji, eto autoironije, poigravanje vlastitim htijenjima i mogućnostima, osjećajima. Svakako, tu je i duboka ironija samog postojanja uopće, gdje smo svi uključeni. Igranje simbolima, sakralnim, općim mjestima, mitologijom, prizivanje poetskog kanona Pounda i Dickinsonove,... Veliki zalogaji života te mrvice koje su zaista od njega ostale, vidljive su u sljedećim stihovima (Trostih o cvijeću):

"Krenuo sam do dalekog rudnika zlata

kada sam shvatio da sam bos

zadovoljio sam se skupljanjem biljaka pri povratku s polovine puta.”

Kao okosnica rečenog i nedorečenog u Barišićevoj poeziji, kao dokaz koji nije stabilan u omeđivanju djela završenog samim čitanjem, pogotovo jednim čitanjem, mogu poslužiti sljedeći stihovi (Poezija):

"Pa opet, to nisu presudne stvari
odlučuju ruke
možda Glava
volja pod Ljubavlju?
Mislim da ništa
nego neuhvatljivo
i zbog toga
ovo, već opskurno, djelovanje”.