PROSTRANSTVIMA samoće, kontemplacije, sporosti, tišine, vječnosti, osvajanjem divljine, dozom energije, melankoličnim lutanjima, mističnim prosvjednim marševima ili hodočašćima možemo krenuti, ali svjesno znajući da će to kretanje biti put u razmišljanja; baš te kontemplacije koja je toliko očigledna kad se napokon odmičući od svijeta, ostavljajući sve pred sobom prepuštamo Prirodi. Naša nutrina traži slobodu, traži prisutnost i prisnost svojega ja. Odmičući od početne točke, udaljavamo se od ambivalentnosti svakodnevice težeći kozmopolitizmu koji je ionako u nama i tek čeka oslobođenje od svih afirmacija vlastitoga postojanja.

Hodanje nas postavlja u vertikalnu os života: nosi nas bujica koja ključa točno ispod nas. (Frédéric Gros)

U hodanju prostranstvima, oslobađamo se negativnosti koja pada poput oklopa koji zdrobljen nogama ostaje ležati negdje na putu kojim smo prošli. Možda zapravo u hodanju nema pomisli o težini koja nas tjera na kilometre ispred nas, možda nas tjera neka nevidljiva energija avanturizma zatomnjenog u nama dok smo pasivni, dok obavljamo uredski i ini posao. Jer tada moramo biti netko. Hodamo li, oslobađamo se. Kad hodamo, sloboda je biti nitko, jer tijelo koje hoda nema prošlosti, ono je tek mali vrtlog u rijeci života koja teče od pamtivijeka. (Gros)

VBZ

I tako, u čistoj slavodobitnoj eksperimentalnoj personalizaciji često se ne usudimo ići putem ili putevima koji nisu već otkriveni pa zato ni ne pomišljamo, ne tražimo. Filozofija zato poziva na dijaloški čin raščlambe poznatoga; ponovo i ponovo, a imamo li dovoljno smjelosti, shvatit ćemo što je cilj; shvatit ćemo i da za taj cilj treba imati ideju o sukcesivnom razvoju onoga što toliko poznajemo da zapravo ne znamo o tome ništa važno. Paušalnosti, površnosti nas zavode lijepim darom u celofanu koji nam je dostatan kako bismo bili razmetljivi. Filozofija se ne razmeće, ona otvarajući celofan, otvara dar čije dijelove je potrebno ponekad i presložiti, prefarbati novom bojom kako bi dobili sjaj – pečat novoga vlasnika.

Sve to jest filozofija. A filozofija hodanja? Jesmo li se ikad upitali što je to, postoji li uopće, koliko je važna, je li važna, što (raz)otkriva, što obašnjava?

Frédéric Gros (1965.), poznati francuski filozof raskrinkava tu filozofiju (Filozofija hodanja) kroz nevjerojatnu šetnju literaturom gdje se čini kao da ulazimo u park s nevjerojatnim biljem i drvećem. Svako je drugačije, svako traži pogled, osvrtanje. Jer, čemu čitanje, čemu promišljanje ako ne znamo da su sve to smjernice samospoznavajućega prostranstva?

Putevima Nervala, Kanta, Prousta, Nietzschea, Aristotela, Gandhija, Rimbauda, gradskih flanera, Diogena, hodočasnika (…) - dolazimo do spoznaja o Prirodi. Jer Priroda je u nama, mi smo u njoj. Neizbježna je potreba čovjeka za shvaćanjem silovite snage do koje dolazi zbog Prirode. A hodanje? Kao matematički precizno stvoren zadatak kojeg rješavaju vješti matematičari stvarajući i nove formule potom, hodanje ima svoju strukturu koja nadovezujući se na nova iskustva stvara čitavu teoriju o čemu drugom nego li o duši. Je li smiješno pitati se sada o tome, pitati se o hodanju kad smo neprestano u žurbi? Da, hodamo ali kako? Precizno, odmjereno, bez sebe, bez svoje Prirode. Sve je točno određeno – posao, kuća, obrnuto… A hodanje? Potrebno je shvatiti autora i kao melankoličnog tragača ljudske duše kojoj je potreban mir, pomirenost sa sobom, Prirodom. Jer: Tako nas Priroda, snažnim emotivnim šokovima, budi iz noćne more čovječanstva.

Što reći osim: probudimo se, barem ponekad. Tako čitamo Grosa, tako dolazimo do vječnosti koja je tako blizu a tako daleko.