KNJIGA ili život! - rečenica koja se, između ostalog, čini poznatom jer se na trećem programu Hrvatske radiotelevizije već godinama prikazuje emisija istog naziva. No, ona može biti i lažno opterećujuća s obzirom na činjenicu da rijetko tko knjige shvaća tako ozbiljno. Postoje ljudi koji svojom angažiranošću u čitanju ruše barijere mijenjajući se, mijenjajući pogled na život i vlastite stavove.

Mogli bismo reći kako svrha književnosti ili pisane riječi jest postojeća, ali često neprimjetna jer jedan stereotip o ljudima koji čitaju glasi: oni imaju za to vremena. I uvijek se čini besmislenim raspravljati o takvom stereotipu, boriti se protiv uvriježenog mišljenja koje zapravo jednim dijelom i jest točno jer za čitanje zaista jest potrebno vrijeme. Toj utrci s vremenom se učimo od malena, još od perioda kad nam nastavnici zadaju lektire, a nama nije jasno čemu to služi i hoće li nam ta znanja ili spoznaje uopće trebati u životu - što je još jedan stereotip.

Čitanje, kako je davno utvrđeno, potiče kognitivne sposobnosti, poboljšava ili bogati vokabular šireći horizonte u različitim smjerovima. Bez učenja nekih životnih pravila, bez učenja vokabulara, bez učenja o nekim drugačijim sudbinama pa čak i preko SF- a, naša rekognicija i kognicija slabe, kržljaju te postajemo svjesni samo onoga što prihvaćamo kao „naše“, realno, upotrebljivo, životno. Ne treba tvrditi da ljudi koji nemaju vremena za čitanje nisu vrijedni, inteligentni i sposobni jer ne zaboravimo: možda, primjerice, teški fizički poslovi ne ostavljaju ni prostora niti vremena za ulazak u neke druge svjetove zbog egzistencijalnih razloga; ali umjesto vremena provedenog na društvenim mrežama, listanja žute štampe; ponekad bismo mogli pročitati nešto iz čega ćemo naučiti kako mogući svjetovi pomažu u percepciji vlastitoga.

Dakako, opet bi se moglo raspravljati o tome što je lijepa ili korisna književnost ili bilo koje drugo štivo (da se ne zaustavljamo samo na književnosti) koje podupire ove tvrdnje. Nakon njih bi trebala uslijediti preporuka, ali ne, ova kolumna nema taj angažman, nego je namjera poticati razmišljanje o čitanju uopće. Mnoge rasprave i istraživanja iznjedrile su isto tako mnoge zaključke, pa čak i tipologiju vrste čitanja. Tako njemački pedagog Hans E. Giehrl ističe četiri vrste čitanja: informacijsko, evazivno, kognitivno i literarno. Čitajući tako da razaberemo neku informaciju (putem televizijskog programa i recepata primjerice) postajemo „informacijski“ čitači odnosno, naše čitanje postaje informacijsko. Evazivno čitanje je čitanje kojim potičemo odmak od svijeta u kojem živimo, dok kognitivno čitanje podrazumijeva spoznavanje svijeta kroz logične i smislene zakonitosti. Posljednji tip čitanja se odnosi na tzv. literarno čitanje, označavajući prelazak granica realne egzistencije (Kordigel).

Zaključak glasi kako sve vrste čitanja imaju svoju funkciju. I uistinu jest tako, ali valja se pobrinuti za sadržaj. Izbjegavati površnost jer ona dovodi do njegovanja potpuno nevažnog u životu, vrednovanja onoga što vidimo pa na osnovu toga sudimo osobe i stvari, stvarajući o sebi sliku sveznajućeg i jednino ispravnog u odnosu na sve druge/o. Ne zaboravimo ni mlade kojima je posvećen ovaj Mjesec hrvatske knjige koji traje od 15. listopada do 15. studenoga. Pod motom: Misli na sebe - čitaj! - želi se potaknuti mlade na mišljenje da nisu sami, tj. da ne moraju biti usamljeni, neshvaćeni te u bezizlaznim situacijama koje kulminiraju depresijama i različitim vrstama poremećaja. Najgora misao je da si sam i da ti nema pomoći, na nju se nastavljaju druge: nisam moderan, nisam bogat, nisam poželjan član društva... Zašto? Jer koncentracija informacija, početnog stadija čitanja kroz naslovnice, upućuje što jest društvu bitno, a zapravo su potpuno nevažni događaji i pojave. Dobrota koja rijetko puni novinske članke, inventivnost, kreativnost, altruizam,... sve su to osjećaji koji uključuju evazivno, kognitivno i literarno čitanje. Poticaj na čitanje može biti brendiran novim naslovima, otvaranjem novih knjižnica i knjižara kao što se dogodilo nedavno u Slavonskome Brodu. Otvaranjem knjižare Školske knjige „Od A do Ž Dragutin Tadijanović“, željelo se dati do znanja koliko je čitanje važno te koliko se dobra reklama postiže renomiranim gostima prilikom svečanog otvaranja. Slavonski Brod tako kao sveučilišni grad u kome ima mladih željnih znanja i učenja, ali i drugih zainteresiranih kojih vjerujem ima mnogo, dobiva još jednu oazu znanja, mašte i kreativnosti.

No, vratimo li se rečenici s početka ove kolumne, možemo utvrditi kako sva ta literatura, bilo stručna, bilo literarna ili znanstvena, jest život i iz života. Običan, već dobro poznat zaključak kako život piše romane nije otrcan, već itekako istinit. Knjiga ili život nije jedno nasuprot drugome, već jedno uz drugo jer “ili” predstavlja poveznicu kojom se dokazuje kako je knjiga život, knjiga ili život ili knjiga uz život. Nađimo vrijeme ili će ono pronaći nas kad shvatimo da ipak nije sve onako kako mislimo da jest. Ipak nismo sveznajući. A knjige posjeduju znanja. Otvorimo im se.